Odlučivanje u poslovnim procesima - modeliranje odlučivanja, norma DMN 1.3, odnos poslovnih procesa i odluka, automatizacija odlučivanja i priprema za AI, primjeri

I
Doc. dr. sc. Slaven Brumec
Prof. dr. sc. Josip Brumec
Odlučivanje u poslovnim
procesima
Modeliranje odlučivanja, norma DMN 1.3, odnos
poslovnih procesa i odluka, automatizacija odlučivanja
i priprema za AI, primjeri
Zagreb, 2023.

III
Doc. dr. sc. Slaven Brumec
Prof. dr. sc. Josip Brumec
Odlučivanje u poslovnim procesima
Nakladnik:
KORIS d.o.o. za informatički inženjering, Zagreb (www.koris.hr)
Za nakladnika: Doc. dr. Slaven Brumec, direktor
ISBN 978-953-0-30288-5
Recenzenti:
Prof. dr. sc. Vesna Bosilj Vukšić
Prof. dr. sc. Zdravko Krakar
Prof. dr. sc. Vjeran Strahonja
Lektorica:
Vanja Nekich, profesorica hrvatskog jezika i književnosti
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod
brojem 000947810.
© KORIS d.o.o. Zagreb
Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, pretiskati, fotokopirati, prebacivati u elektronički
oblik ni reproducirati na bilo koji način bez pisane dozvole autora

V
Sadržaj
Predgovor XI
Popis kratica XV
Notacija XVII
I Modeliranje odlučivanja ukratko 1
1 Odlučivanje 3
1.1 Definicije pojmova u području odlučivanja 4
1.2 Svojstva suvremenog sustava za upravljanje odlučivanjem 9
1.3 Značaj upravljanja odlučivanjem za organizaciju 11
1.4 Sažetak poglavlja 1 13
2 Uvod u modeliranje odlučivanja 15
2.1 Razvoj normi za modeliranje procesa i odlučivanja 16
2.2 Osnovne značajke norme DMN 1.3 18
2.2.1 Razdvajanje odluka i procesa 19
2.2.2 Sistematizacija tablica odlučivanja 22
2.2.3
Odvojeno modeliranje potreba za odlučivanje i logike
odlučivanja
22
2.2.4 Standardizirana notacija 23
2.2.5 Neposredno izvođenje modela odlučivanja 24
2.3 Odnos modela odlučivanja i modela procesa 25
2.4 Područja primjene modela odlučivanja 31
2.4.1 Modeliranje ljudskog odlučivanja 31
2.4.2 Modeliranje zahtjeva za strojno odlučivanje 32
2.4.3 Primjena strojnog odlučivanja 33
2.4.4 Kombinirana primjena odlučivanja 34
2.5 Osnovna struktura modela odlučivanja 34
2.5.1 Razina zahtjeva za odlučivanje 35
2.5.2 Razina logike odlučivanja 39
2.5.3 Servis odlučivanja 41
2.6 Sažetak o modeliranju odlučivanja prema DMN 1.3 44

VI
II Model odlučivanja prema normi DMN 1.3 45
3 Zahtjevi za odlučivanje 47
3.1 Graf zahtjeva za odlučivanje 47
3.2 Notacija grafa zahtjeva za odlučivanje 49
3.3 Pregled pravila povezivanja elemenata u DRD-u 53
3.4 DRD kao parcijalni pogled na cjeloviti DRG 55
3.5 Struktura servisa odlučivanja 56
4 Logika odlučivanja i veza s DRG-om 61
4.1 Vrijednosni izrazi 61
4.1.1 Uokvireni doslovni izraz 67
4.1.2 Uokvireni kontekst 68
4.1.3 Definicija funkcije u modelu odlučivanja 70
4.1.4 Definiranje objekata u modelu odlučivanja 70
4.2 Model poslovnog znanja i doziv 72
4.3 Varijable u modelu odlučivanja 76
4.4 Pregled notacije modela odlučivanja 77
4.5 Razine usklađenosti modela odlučivanja s normom 79
4.5.1 Razina sukladnosti 1 (CL1) 79
5 Tablice odlučivanja 83
5.1 Opći oblik tablice odlučivanja 83
5.2 Notacija tablice odlučivanja 86
5.2.1 Opći izgled tablične sheme 87
5.2.2 Orijentacija tablice 87
5.2.3 Ulazne varijable i njihove vrijednosti 90
5.2.4 Izlazne varijable 91
5.2.5 Interpretacija poslovnih pravila 92
5.3 Politika izbora izlazne varijable 93
5.4 Uređivanje poslovnih pravila u tablici odlučivanja 97
5.4.1 Opće preporuke za oblikovanje tablice odlučivanja 98
5.4.2 Sažimanje tablice odlučivanja 100
5.4.3 Spajanje ćelija u tablici odlučivanja 103

VII
6 Deklarativni jezik FEEL 107
6.1 Osnovna svojstva jezika FEEL 110
6.1.1 Nazivi varijabli 111
6.1.2 Tipovi i formati podataka 112
6.1.3 Osnovni operatori jezika FEEL 113
6.2 Ugrađene funkcije 116
6.3 Tvorba složenih izraza pomoću jezika FEEL 124
6.4 Neki primjeri upotrebe jezika FEEL 127
6.4.1 Ugrađene funkcije kod automatizirane naplate parkiranja 127
6.4.2 Preglednost FEEL-izraza na primjeru automobilskog osiguranja 129
6.4.3 Obrada poslovnog kalendara 129
6.4.4 FEEL kao jezik poslovnih stručnjaka 133
6.5 Sažetak poglavlja o jeziku FEEL 134
7 Odnos modela procesa i odlučivanja 135
7.1 Različita svojstva procesa i odlučivanja 135
7.2 Usklađeno modeliranje procesa i odlučivanja 137
7.3 Primjer usklađivanja procesa i odlučivanja 139
7.4 Preporuke o usklađivanju modela procesa i odlučivanja 146
8 Integracija modela odlučivanja 149
8.1 Poslovni pogled na obradu zahtjeva za kredit 149
8.2 Zahtjevi za odlučivanje kod odobravanja kredita 153
8.2.1 DRG kao cjeloviti prikaz zahtjeva za odlučivanje u primjeru 153
8.2.2 DRD kao prikaz zahtjeva za odlučivanje u posebnom području 159
8.2.3 Servisi odlučivanja pri obradi zahtjeva za kredit 164
8.3 Učinak odlučivanja na poslovni proces 165
8.4 Logika odlučivanja u radnom primjeru 166
8.4.1 Logika odlučivanja za odluku Strategija rješavanja 167
8.4.2 Logika odlučivanja za odluku Usmjeravanje 172
8.4.3 Logika odlučivanja za odluku Prosudba 178
8.4.4 Izvedba logike odlučivanja na razini sukladnosti CL2 178
8.5 Izvođenje radnog primjera 180
8.6 Sažetak poglavlja i zaključno o normi DMN 1.3 181

VIII
III Modeliranje odlučivanja u primjeni 185
9 Softverski alati za potporu odlučivanju 187
9.1 Struktura softverskog alata Camunda 7 189
9.2 Primjer jednostavne odluke za izvedbu na računalu 191
9.3 Izvedba projekta softverskim alatom Camunda 7 193
9.3.1 Modeliranje poslovnog procesa u Camunda Modeler-u 194
9.3.2 Modeliranje odlučivanja u Camunda Modeler-u 196
9.3.3 Izrada formi u Camunda Modeler-u 200
9.3.4 Smještaj programskih komponenti u procesni pogon 203
9.3.5 Pokretanje i izvođnje poslovnih slučajeva 206
9.4 Zaključak o pimjeni računalne potpore odlučivanju 211
10 Poslovni pojmovnik i podatci u DMN-u 213
10.1 Poslovni pojmovnik 213
10.2 Podatkovni model za DMN 216
11 Odlučivanje o invalidskim pravima 219
11.1 Problem i stanje u području 220
11.2 Model poslovnog procesa odobravanja IP 225
11.3 Zahtjevi za odlučivanje o invalidskim pravima 230
11.4 Logika odlučivanja o invalidskim pravima 233
11.5 Sažetak – što smo naučili iz primjera 236
12 Odluke u automobilskom osiguranju 237
12.1 Poslovni proces automobilskog osiguranja 237
12.2 Poslovna pravila osiguravatelja 240
12.3 Model odlučivanja za automobilsko osiguranje 243
12.3.1 Model odlučivanja za slučaj „jedno vozilo – jedan vozač“ 243
12.3.2 Model odlučivanja pri bodovanju rizičnosti zahtjeva
240
244
12.3.3 Logika odlučivanja o prikladnosti vozila za osiguranje 248
12.3.4 Logika odlučivanja koja se odnosi na vozača 250
12.3.5 Izračun premije osiguranja za slučaj „jedno vozilo - jedan vozač“ 252
12.3.6 Iteracija u modelu odlučivanja za „više vozila – više vozača“ 255
12.4 Zaključne napomene o primjeru 263

IX
12.5 Sažetak poglavlja o odlučivanju u osiguranju 264
13 IoT i automatizirano odlučivanje 265
13.1 Ustroj, svojstva i primjena IoT/IpO 266
13.1.1 Funkcionalna shema i način rada sustava IpO 266
13.1.2 Arhitektura sustava IpO 270
13.1.3 Izazovi u primjeni sustava IpO 272
13.1.4 IpO sustavi u suvremenim organizacijama 273
13.2 Automatizacija odlučivanja u sustavu IpO 275
13.3 Odlučivanje povezuje BR, IoT, ML, AI i BD 277
13.4 Sažetak poglavlja o IoT/IpO 278
14 Odluke u nadzoru košnice pomoću IpO 279
14.1 Gospodarska i društvena vrijednost pčelarstva 279
14.2 Istraživanja u domeni i definicija problema 282
14.3 Sustav IpO za motrenje pčela i pčelinjaka 284
14.3.1 Mjerni sklop 287
14.3.2 Pristupnik 287
14.3.3 Središnji informacijski sustav za nadzor košnice 288
14.4 Poslovni procesi i podatci za nadzor košnice 289
14.4.1 Proces nadzora košnice 289
14.4.2 Proces predviđanja rojenja 291
14.4.3 Dijagram zahtjeva za odlučivanje kod predviđanja rojenja 293
14.4.4 Podatkovni model kod predviđanja rojenja 295
14.4.5 Analiza logike odlučivanja kod predviđanja rojenja 298
14.5 Smjernice za daljnja istraživanja BKM-a o rojenju 304
14.6 Što smo naučili iz primjera o modeliranju rojenja 307
15 Metodologija izrade modela odlučivanja 309
15.1 Pregled dosadašnjih metodologija 309
15.1.1 Metodologija STEP 310
15.1.2 Metodologija DRA 311
15.1.3 Metodologija End-to-End 312
15.2 Pregled potpornih metodologija 314
15.2.1 Metodologija modeliranja poslovnih procesa 314
15.2.2 Metodološko načelo usklađenog modeliranja procesa i
odlučivanja
315
15.2.3 Veze modela odlučivanja i drugih poslovnih modela 315
15.3 Metodologija MOPO 317

X
Literatura 321
Popis slika 324
Popis tablica 329
Kazalo pojmova 330
Bilješka o autorima 332

XI
Predgovor
Odluka je, sama po sebi, apstraktan pojam čiji se učinak može ostvariti tek kroz neki poslovni
proces. Premda se razlikuju po svojim bitnim svojstvima i zato modeliraju prema različitim
pravilima, proces i odluka logički su neodvojivi te u stvarnosti uvijek djeluju povezano. To je
prvo od tri temeljna polazišta ove knjige, iskazano već u naslovu, koji upućuje da će se u njoj
prvenstveno govoriti o operativnom odlučivanju u poslovnim procesima, a ne o strateškom ili
taktičkom odlučianju.
Drugo se polazište temelji na činjenici da je za odlučivanje potrebno znanje s područja
odlučivanja. S obzirom da se različiti poslovni slučajevi opetovano izvode prema istom modelu
procesa, to znanje treba opisati tako da ga, bez ikakve dvojbe, jednako razumiju oni poslovni
stručnjaci koji ga imaju i mogu egzaktno formulirati, kao i svi drugi sudionici odlučivanja koji se
tim znanjem koriste, bez obzira jesu li to ljudi, automati ili računala. Da bi se tako formuliranim
znanjem zaista mogli svi koristiti, ono mora biti oblikovano kao model, prema jedinstvenim
pravilima koja su tako čvrsto definirana da vrijede kao norma.
S obzirom da je svaki poslovni slučaj određen specifičnim svojstvima koja mogu biti različita od
svih drugih poslovnih slučajeva te da izvođenje poslovnog procesa zavisi o ishodu odluke koju
proces sadrži, zaključujemo da izvođenje procesa na način kako je opisano u prethodnom
odlomku (a temeljito obrađeno u drugom, glavnom dijelu knjige ) ima sva svojstva inteligentnog
djelovanja. Tako zaključujemo s pravom, jer - što će se i kako raditi odlučuje se, zavisno o
eksterno određenim vrijednostima svojstava poslovnog slučaja, isključivo temeljem odluka
imanentnih samom poslovnom procesu. Drugim riječima: proces „razumije“ što znače
vrijednosti koje opisuju neki poslovni slučaj i sam „odlučuje“ kako ga treba obraditi! U skladu s
općom definicijom inteligencije (Hrvatska enciklopedija, (2021) može se reći da takav poslovni
proces obavlja dodijeljene mu zadatke na inteligentan način. Iz ovih je zapažanja izvedeno treće
polazište ove knjige, u kojoj se objašnjavaju mehanizmi prijenosa ljudskog znanja i logike
zaključivanja (oblikovanih u izvršive modele) od ljudi koji su eksperti u nekom području prema
računalima i strojevima koji će obavljati povjerene im zadatke na inteligentan način. Kraće
rečeno: knjiga otvara prostor za doprinos poslovnih stručnjaka razvoju umjetne inteligencije
u području njihovih kompetencija.
Takva su polazišta oblikovala svrhu, sadržaj i strukturu knjige, koja ima tri dijela:
U prvom dijelu knjige daje se kratak ali cjelovit uvid u modeliranje odlučivanja, navode koristi
koje ono donosi organizaciji te iznose bitne informacije o normama za modeliranje procesa i
odlučivanja. Taj dio je pisan tako da bude koristan čitateljima koji sami možda neće sudjelovati

XII
u razvoju sustava upravljanja odlučivanjem, ali istovremeno sadrži sva uvodna znanja koja će
biti potrebna za razumijevanje sadržaja drugog i trećeg dijela knjige.
Drugi dio knjige ima šest poglavlja u kojima se paralelno izučavaju teorijske osnove i umijeće
modeliranja odlučivanja prema normi DMN 1.3, pa su stoga sva opća i teoretska razmatranja
dopunjena brojnim primjerima. Sva su ta poglavlja, od trećeg do osmog, međusobno povezana
pa ih treba čitati redom kako su napisana. Najprije se razmatra koncept cjelovitog modela
odlučivanja koji se gradi na dvije razine kao: (1) graf zahtjeva za odlučivanje (DRG) koji na
jednom mjestu prikazuje sve elemente potrebne za donošenje odluke i (2) uokvireni izraz koji
predstavlja grafički okvir za iskazivanje logike odlučivanja.
Detaljno razmatranje DRG-a uključuje opise svojstava i značenja svih njegovih elemenata:
odluka, ulaznih podataka, modela poslovnih znanja i ovlaštenih izvora znanja. Posebno su
obrađeni servisi odlučivanja (DS) kao konstrukti koji omogućavaju ponovnu upotrebu modela
znanja i automatizaciju složenog poslovnog procesa s više ugrađenih odluka.
Razmatranja o logici odlučivanja obuhvaćaju analizu strukture i sadržaja uokvirenih izraza te
konstrukta nazvanog doziv, koji je temelj automatizacije procesa s uključenim odlučivanjem. U
tom dijelu knjige su također detaljno obrađene tablice odlučivanja, koje su najčešći oblik
iskazivanja logike odlučivanja i modeliranja poslovnog znanja, a već dugo se koriste u
poslovnom svijetu. U posebnom poglavlju obrađuje se deklarativni jezik FEEL s operatorima i
ugrađenim funkcijama, pomoću kojeg poslovni stručnjaci mogu, bez programiranja, razvijati
model odlučivanja koji će biti neposredno izvršiv na računalu.
Na više mjesta u drugom dijelu knjige razmatra se odnos poslovnog procesa i odluka koje se u
njemu donose. Objašnjava se različita priroda procesa i odluka (što je razlog njihova modeliranja
prema različitim normama) ali ističe njihova suštinska povezanost, jer – odlučuje se uvijek
tijekom izvođenja nekog poslovnog procesa, a ishod odluke se može ostvariti samo kroz proces.
S obzirom na takav odnos obrazlaže se potreba i objašnjavaju postupci usklađenog modeliranja
poslovnog procesa i odlučivanja. Takav pristup zahtijeva dobro poznavanje obaju područja, ali
daje modele pogodne za automatizaciju procesa i stvara logičke pretpostavke za inteligentno
obavljanje poslova koji se izvode u automatiziranim procesima.
Posljednje poglavlje u drugom dijelu knjige predstavlja sintezu znanja stečenih u prethodnim
poglavljima i prikazuje način njihove praktične primjene na primjeru obrade zahtjeva za kredit.
Problem koji se u primjeru rješava je općenito poznat većini čitatelja (pa je zato uključen u tekst
OMG-ove norme DMN 1.3) ali je ovdje usklađen s hrvatskom bankarskom terminologijom i
obrađen uz detaljna objašnjenja o načinu upotrebe svih elemenata modela koji se mogu pojaviti
pri složenom odlučivanju.
Treći dio knjige usmjeren je na primjenu stečenih znanja o modeliranju odlučivanja te ima 7
poglavlja. Ta su poglavlja međusobno labavije povezana nego ona iz drugog dijela knjige, ali
preporučamo čitatelju da ipak prvo pročita deveto i deseto. Podrazumijevajući da se pri svakoj

XIII
praktičnoj primjeni danas treba koristiti računalom, u devetom je poglavlju opisana suvremena
ali svima dostupna softverska platforma pomoću koje se može: (1) izgraditi model odlučivanja
u skladu s normom DMN 1.3, (2) ugraditi taj model u procesnu aplikaciju, razvijenoj po načelima
malokodnog programiranja i (3) izvoditi procesnu aplikaciju s uključenim modelom odlučivanja
za neograničeni broj poslovnih slučajeva (ili izvršavati model na računalu). Cijeli je taj postupak
prikazan na jednostavnom primjeru tako detaljno da ga, radi vježbe i provjere stečenog znanja,
može primijeniti svaki čitatelj koji se koristi računalom (na primjerima iz knjige ili na vlastitom
modelu). U desetom poglavlju obrađene su još dvije teme koje daju znanja potrebna za
praktičnu izvedbu bilo kojeg projekta: koje značenje za projekt ima poslovni pojmovnik i kako
ga voditi te kako se u modelu odlučivanja koristiti poslovnim podatkovnim modelom.
Jedanaesto i dvanaesto poglavlje su zapravo dva nezavisna projekta u kojima je pokazano koje
prednosti se mogu ostvariti ako se u područjima koja su dosad bila podržana „klasičnim“
poslovnim aplikacijama (s odlukama koje su kodirane u tipičnim if-then-else procedurama,
primijeni novi pristup, temeljen na modelima odlučivanja. U tom smislu posebno je značajan
primjer iz jedanaestog poglavlja, koji ukazuje na mogućnost velikog poboljšanja mnogih
rješenja kojima se danas koristi državna uprava i javne službe, gdje je „rješavanje zahtjeva“
građana i pravnih osoba uključuje ponekad i vrlo složeno odlučivanje.
Dva predzadnja poglavlja su na neki način povezana jer se odnose na probleme čije rješavanje
ulazi u područje koje se danas, vrlo uopćeno, naziva umjetnom inteligencijom. Najprije se u
trinaestom poglavlju, koje je pisao prof. dr. Neven Vrček s Fakulteta organizacije i informatike
Sveučilišta u Zagrebu, daje pregled uporabnih svojstava tehnologije internetski povezanih
objekata ili IpO ( odnosno IoT ili „interneta stvari“, kako se to često prevodi na hrvatski). Ta se
tehnologija primjenjuje kad se o nekoj pojavi odlučuje (ili predviđa njezin ishod) na temelju
velikog broja nezavisnih varijabli koje predstavljaju mjerljive fizikalne veličine te utječu na
istraživanu pojavu. Senzori i aktuatori su rubne komponente tehnologije IpO, koja je posebno
vrijedna kad treba kontinuirano mjeriti promjene velikog broja nezavisnih varijabli na ne-
invazivan način. Takav je primjer obrađen u četrnaestom poglavlju u kojem se traži rješenje za
predviđanje rojenja pčela, što je vrlo složen problem s područja biologije čije rješavanje ima
veliki ekonomski i ekološki značaj.
Zadnje, petnaesto poglavlje bavi se metodologijom razvoja, izvedbe i primjene modela
odlučivanja, temeljenih na načelima norme DMN 1.3. U tom kontekstu razvijena je nova
metodologija modeliranja odlučivanja u poslovnom okruženju (MOPO), provjerena na dosad
izvedenim projektima.
Za dobro razumijevanje materije u ovoj knjizi čitatelji bi trebali imati temeljna znanja o
modeliranju poslovnih procesa, što je istaknuto na više mjesta u tekstu. U tom smislu ona se
koristi istim pojmovima i terminologijom te je svojevrsni nastavak na veliki dio sadržaja koji je
obuhvaćen sveučilišnim udžbenikom „Modeliranje poslovnih procesa“ istih autora.

XIV
S obzirom na sadržaj, knjiga „Odlučivanje u poslovnim procesima“ je namijenjena:
- poslovnim tehnolozima i menadžerima u organizacijama svih vrsta te državnim i
javnim službama koje žele, bržim i pouzdanijim odlučivanjem, poboljšati učinkovitost
svojih poslovnih procesa koji se repliciraju kroz veliki broj poslovnih slučajeva,
- studentima računalnih znanosti i informacijskih tehnologija koji će razvijati softver
za automatizirane procese s inteligentnim obavljanjem zadataka,
- studentima organizacije, ekonomije, informatike i menadžmenta koji izučavaju
metode i tehnike suvremene organizacije poslovanja,
- poslovnim stručnjacima i znanstvenicima koji izvrsno poznaju određeno područje te
žele svoje znanje i logiku odlučivanja oblikovati tako da budu ključne komponente za
automatizaciju procesa i inteligentno izvođenje poslova i
- svima koji se bave uvođenjem novih tehnologija u proizvodnju, poslovanje i javne
službe a nisu imali prilike to izučavati tijekom dosadašnjeg obrazovanja, ali se žele
baviti tim područjem zbog doprinosa razvoju organizacije ili razvoja osobne karijere.
Pripremajući ovu knjigu, prvu (s temom iz njezina naslova) na hrvatskom jeziku, morali smo
voditi računa o izboru odgovarajućih hrvatskih izraza za različite elemente modela i njihove
odnose. Svugdje smo nastojali odabrati one hrvatske riječi i oblike koji najbolje izražavaju
razmatrani sadržaj. Tako npr. kažemo da „program poziva proceduru“ ali da „ proces doziva
servis odlučivanja“ jer je odnos programa i procedure drugačiji od odnosa procesa i servisa
odlučivanja (u engleskom se to također razlikuje pa se prvi odnos iskazuje s call a drugi s invoke).
Dosljedno razlikujemo priloge „nakon“ i „poslije“ ako treba ukazati na različitu dinamiku
izvođenja dviju aktivnosti u slijedu te upotrebljavamo futur drugi ne kao stilsku figuru, već radi
isticanja vremenskog slijeda budućih zbivanja; umjesto „interneta stvari“ i kratice IoT koristimo
se sintagmom „internetom povezani objekti“ i kraticom IpO jer točnije kažu o čemu se radi;
samo neke modele odlučivanja i procesa nazivamo izvršivim, jer svi moraju biti izvedivi itd.
Slično tomu, izbjegavamo upotrebljavati pojam „umjetna inteligencija“ zbog njegova
preširokog značenja već pišemo o „inteligentnom obavljanju zadataka“, jer točnije opisuje ono
o čemu se govori u ovoj knjizi.
U Zagrebu, prosinca 2023. godine,
autori. a

XV
Popis kratica
U popisu se nalaze dvije vrste kratica: značenje prvih je povezano s temama ove knjige (npr.
DRG ili FEEL, a druge se odnose na pojmove koji su važni za njeno razumijevanje(npr. ERD, SOA)
ali dolaze iz drugih područja. U tekstu knjige, tamo gdje se koristimo tim kraticama, navode se
izvori za njih i druge reference.
Većina kratica izvedena je iz pojmova stvorenih u engleskom jeziku. U knjizi se u pravilu služimo
kraticama koje su izvedene iz hrvatskog nazivlja. Međutim, neke engleske kratice su se toliko
udomaćile da se upotrebljavaju kao samostalne riječi. Takve su kratice usklađene s hrvatskim
sklonidbenim sustavom, pa se tako npr. DRD, IoT ili SOA u genitivu piše DRD-a, IoT-a ili SOA-e.
ACM Association for Computing Machinery
API Application Programming Interface
BE Boxed Expression
BKM Business Knowledge Model
BMM Business Motivation Model
BPEL Business Process Execution Language
BPM Business Process Management
BPMN Business Process Model and Notation
BRE Business Rule Engine
CL Conformance Level
CQL Clinical Quality Language
DFD Data Flow Diagram
DMN Decision Model and Notation
DMS Decision Management System
DRD Decision Requirement Diagram
DRG Decision Requirements Graph
DS Decision Service
DT Decision Table
EA Enterprise Architecture
EIS ekspertni informacijski sustav
ERD Entity Relation Diagram
ES ekspertni sustav
FEEL Friendly Enough Expression Language
FTP File Transfer Protocol
HTPS Hyper Text Transfer Protocol Secure
HTTP HyperText Transfer Protocol

XVI
ICT Information and Communications Technology
IDE Integrated Development Environment
IEC International Electrotechnical Commission
IKT Informacijske i komunikacijske tehnologije
IoT Internet of Things
IpO internetski povezani objekti
ISO International Organization for Standardization
JSON JavaScript Object Notification
LCAP Low Code Application Platform
MKB Međunarodna klasifikacija bolesti
MKF Međunarodna klasifikacija funkcioniranja, onesposobljenosti i zdravlja
MMPP Metodologija modeliranja poslovnih procesa
MOPO Modeliranje odlučivanja u poslovnom okruženju
MPP model poslovnog procesa
OMG Object Management Group
OSI osoba s invaliditetom
PE Process Engine
POA Process-oriented application
POSI prava osoba s invaliditetom
REST Representational State Transfer
SaaS Software as a Service
SBVR Semantics of Business Vocabulary and Business Rules
SOA Service Oriented Architecture
SOAP Small Object Access Protocol
SoC Separation of Concerns
TDM The Decision Model
UML Unified Modeling Language
URI Uniform Resource Identifier
WS Web Service
WSDL Web Services Description Language
XML Extensible Markup Language

XVII
Notacija
Svaki element grafičkog modela, bez obzira radi li se o modelu procesa, odlučivanja ili podataka,
određen je posebnim simbolom, čiji oblik zavisi o vrsti elementa1. Značenje i opća svojstva vrste
su određeni normama za BPM, DMN i UML. Kad istovrsne elemente modela treba pojedinačno
razlikovati, onda se unutar simbola vrste upisuje vlastito ime pojedinačnog objekta iz stvarnog
svijeta, koji pripada vrsti predstavljenoj općim simbolom.
U modelima s kojima se radi u ovoj knjizi svaki se pojedinačni objekt imenuje onom riječju ili
sintagmom iz govornog jezika koja najbolje i najkraće opisuje njegovu svrhu, sadržaj i značenje
(za razliku od općih matematičkih modela, gdje se koristimo simboličkim imenima, poput X, β
ili Kn). To ime mora biti unikatno i zato se piše velikim početnim slovom, kao vlastito ime
pojedinačnog realnog objekta. Ovo se načelo imenovanja može objasniti sljedećim primjerom:
„Sva poduzeća moraju voditi knjigovodstvo. U našem se poduzeću ti poslovi obavljaju u odjelu
Knjigovodstvo, a kod našeg kupca u odjelu Knjigovodstvo i financije“. Dakle, knjigovodstvo je
opća imenica za vrstu posla, a Knjigovodstvo i Knjigovodstvo i financije su imena organizacijskih
jedinica koje, jedine u svojim poduzećima, obavljaju knjigovodstvene poslove, pa se po svojim
svojstvima (broj i stručna sprema suradnika, voditelj, lokacija, oprema itd.) razlikuju od svih
drugih organizacijskih jedinica. Ovo ćemo načelo imenovanja unikatnih objekata primijeniti i
onda kad njihova imena ne počinju imenicom.
Kad je model prikazan u grafičkom obliku, onda je svaki pojedinačni element određen imenom,
a opća svojstva njegove vrste su određena grafičkim simbolom na kojem je to ime ispisano.
Međutim, kad isti model treba opisati samo tekstom, onda vrstu pojedinačnog objekta treba
učiniti vidljivom posebnim načinom pisanja njegova imena. Za označavanje vrsta objekata
koristit ćemo se, prije svega, vrstama pisama (font) koja se razlikuju od pisma osnovnog teksta,
te podcrtavanjem i upotrebom nekih pravopisnih i rečeničnih znakova, vodeći računa da ne
dođe do kolizije sa značenjima koje ti znakovi već imaju u standardnom pisanom jeziku2
. S
obzirom da, zbog suštine sadržaja koji se iznose u knjizi, treba razlikovati veći broj vrsta
elemenata modela te realnih pojedinačnih objekata koje ti modelski elementi predstavljaju, bilo
je potrebno utvrditi način njihova pisanja koji će vrijediti za cijelu knjigu. S tom svrhom
uspostavljena je konzistentna notacija, prikazana tablično na sljedećoj stranici.
1 Prisjetimo se: vrste elemenata u modelu procesa su proces, aktivnost, događaj, skretnica, slijedna veza,
spremište itd. Model odlučivanja gradi se od elemenata kao što su odluka, ulazni podatak, model znanja,
varijabla, servis odlučivanja itd. (vidjeti tablicu 3-I), a model softvera ima elemente kao što su programska
procedura, relacijska shema, klasa, naredba itd.
2 Tako se npr. upravni govor označava, u skladu s hrvatskim pravopisom, donjim i gornjim navodnicima, dok
se (prema sintaksi jezika FEEL) vrijednosti nizovnih (string) i datumskih (date) varijabli pišu između gornjih
navodnika prije i poslije vrijednosti izraza, kao npr. “dobar“ ili “2023-09-25“.

XVIII
vrst elementa ili objekta grafički simbol način pisanja imena primjer
modeli
procesa
poslovni proces ili
aktivnost
osnovni font, verzal, podebljano za
proces
ODOBRITI KREDIT
PRIKUPITI PODATKE
događaj osnovni font( polunavodnici) 'Primljen zahtjev'
skretnica osnovni font, kurziv ( polunavodnici) 'Smjer'
podatkovni objekt osnovni font, kurziv Izvod iz registra
slijedni tok osnovni font, kurziv Dijelovi za montažu
tok informacija
osnovni font, kurziv
tok podataka Procjena rizika
odluka osnovni font, podebljano Strategija rješavanja
modeli
odlučivanja
BKM, uokvireni izraz
(BKM)
osnovni font, podebljano, kurziv Model ocjene zahtjeva
ulazni podatci osnovni font, kurziv Podatci o tražitelju
tablica odlučivanja Times new roman, kurziv, podebljano Pravila podobnosti
ovlašteni izvor znanja Times new roman, kurziv Analiza kreditnih rizika
servis odlučivanja Courier new, bold
Vještačenje
invaliditeta
zahtjev za znanjem,
informacijom i
autoritetom
elementi nemaju posebno ime koje bi
trebalo navesti u tekstu
softverski
modeli
DRD i DRG kao imena
modela ili projekta
Times new roman, bold Način rješavanja
programske naredbe,
ugrađene funkcije
prema sintaksi programskog jezika ili
Courier new
min([1,2,4])
if ... then ... else
program, procedura
operator FEEL-a, WS
Courier new, bold Strategija
relacijska shema Courier new, bold, kurziv Kupac(OIB,Naziv)
varijabla u modelu
varijabla u programu
Osnovni font, kurziv
Courier new, kurziv
Starost
dcsn_odjeca
tekst na ekranu, polja,
postavke, parametri
Consolas (programski zadano)
Consolas, kurziv (kad se upisuje)
File Label
Izabrati odjeću
opće
- naglašeni tekst
- engleske riječi
- navod ili alias
- osnovni font, podcrtano
- osnovni font, kurziv
- donji i gornji navodnici
… to je ishod odluke …
… oblik (slape) …
… nalazi se u „paleti“…

1
Prvi dio
Modeliranje odlučivanja ukratko
Odluka i odlučivanje, svrha i ustroj
modela odlučivanja te značaj norme

2
Prvi dio knjige ima dva poglavlja, a namijenjen je svima koji
žele dobiti kratki ali cjeloviti uvid u modeliranje različitih
oblika operativnog odlučivanja, premda sami možda neće
sudjelovati u razvoju sustava za potporu odlučivanju. Tu su
također sadržana sva uvodna znanja koja će biti potrebna
za razumijevanje sadržaja drugog i trećeg dijela knjige.
U prvom poglavlju se objašnjavaju odluka i odlučivanje sa
značenjem koje ti pojmovi imaju u knjizi, a raspravlja se i
o značaju uređenog sustava upravljanja odlučivanjem za
uspješnost modernih organizacija.
Drugo poglavlje najprije daje čitatelju temeljna saznanja o
modeliranju odlučivanja, a povezano s poslovnim
procesima u kojima se odlučuje. Obrazlaže se zašto se
slijed aktivnosti u poslovnom procesu i deklarativnost
odlučivanja moraju promatrati povezano a modelirati
različitim metodama. Na početku poglavlja najprije se daje
povijesni razvoj normi za modeliranje odlučivanja i
modeliranje procesa, a zatim opisuje struktura modela
odlučivanja prema normi DMN 1.3. U tom se kontekstu
izlažu osnovna svojstva norme i dvorazinska struktura
modela, opisuje razina zahtjeva za odlučivanje određena
DRD-om i razina logike odlučivanja te navode normirani
grafički simboli za sve elemente modela. Raspravlja se o
širokom području primjene modela odlučivanja. Na kraju
se objašnjavaju servisi za odlučivanje koji omogućavaju
višekratnu uporabivost znanja potrebnog za odlučivanje,
neposredno izvođenje modela odlučivanja na računalu i
automatizaciju odlučivanja.

3
1 Odlučivanje
U gotovo svakom trenutku tijekom rada bilo koje organizacije3
ili osobe donosi se veliki broj
odluka različitih stupnjeva složenosti i na različitim razinama djelovanja. Odlučivanje nije
sastavni dio rada samo menadžera, niti dužnost ili povlastica nekih zaposlenika, već se različite
vrste odluka donose u svakom poslovnom procesu koji se izvodi u organizaciji. Neke odluke se
donose rijetko i strateške su prirode (npr. novi proizvod u čiji razvoj treba ulagati), druge su
operativne i najsličnije onom što se obično smatra odlukom (npr. može li se odobriti kredit
klijentu) a mnoge se često i ne percipiraju kao odluke, iako to po svojoj suštini jesu (npr. koju
elektrodu izabrati ako treba zavariti dva lima). Međutim, bez obzira na učestalost, složenost i
vrstu, sve su odluke važne jer snažno utječu na učinkovitost poslovnog procesa unutar kojeg se
donose te na ostvarivanje ciljeva organizacije kao cjeline, odnosno nekog njezinog dijela. O
kvalitetnim odlukama često zavisi i sama opstojnost organizacije.
Razmotrimo li pobliže osnovna svojstva odluke (ustroj, oblik, namjena, potrebno znanje),
možemo zaključiti da ona nije niti radnja niti događaj (u smislu pojmova kojima se opisuju
poslovni procesi) već entitet posebne vrste. Za donošenje odluke ne troše se nikakvi resursi (oni
se troše za pripremu podataka temeljem kojih treba donijeti odluku) niti vrijeme (ono se troši
za stjecanje znanja potrebnog za odlučivanje i za poslove koji prethode odluci), ali o odluci zavisi
kako će se trošiti resursi i vrijeme u aktivnostima poslovnog procesa. Intuitivno zaključujemo da
je odlučivanje ono neko umještvo koje bitno utječe na razinu ostvarivanja učinaka u djelovanju
organizacije i koje zato treba razmatrati drugačije od ostalih elemenata poslovnog procesa, ali
ipak – nekako u svezi s njima. Također, kao samorazumljivu činjenicu uzimamo da je za
odlučivanje potrebno vjerodostojno znanje s područja u kojem se odlučuje, da se odluka uvijek
donosi na temelju nekih ulaznih podataka te da ima određenu vrijednost koja se ostvaruje kroz
stanje organizacije nastalo kao posljedica odluke.
S ovih nekoliko rečenica u prethodna dva odlomka podsjetili smo čitatelje zašto je važno
baviti se poslovnim odlučivanjem, a ujedno smo i naznačili kako ćemo to učiniti u ovoj knjizi.
Prije nastavka izlaganja valja upozoriti na područje upotrebe pojmova poslovanje i poslovni, a
povezano s odlučivanjem. Pod tim pojmovima u ovoj se knjizi podrazumijeva djelatnost svakog
subjekta nazvanog organizacijom (zdravstvo, obrazovanje, sudstvo, javne ustanove, državna
uprava itd.) a ne samo onih organizacija koje stvaraju dobit (materijalna proizvodnja, banke,
3
Pod organizacijom se ovdje podrazumijeva proizvodno ili uslužno poduzeće, banka, javna ustanova ili služba
(socijala, zdravstvo), državna uprava ili bilo koji drugi poslovni subjekt koji djeluje u skladu s određenom
svrhom i prema postavljenim ciljevima.

4
trgovina). Iako se u poslovnim procesima svih tih organizacija ne odlučuje jednako često, ipak
se sva znanja o odlučivanju, izložena u ovoj knjizi, jednako odnose na sve njih.
1.1 Definicije pojmova u području odlučivanja
Prije detaljnijeg proučavanja modeliranja odlučivanja treba točno definirati značenja osnovnih
pojmova koji se razmatraju u ovoj knjizi. To su:
- odluka,
- odlučivanje,
- modeliranje odlučivanja,
- upravljanje odlučivanjem, uključivši sustav upravljanja odlučivanjem te
- ljudsko i strojno (računalno) odlučivanje.
Osnovni odnosi između tih pojmova razjašnjeni su slikom 1-2 u nastavku teksta.
U normi DMN 1.3 (OMG, 2021: 226) definiran je pojam decision na sljedeći način: „The act of
determining an output value from a number of input values, using decision logic defining how
the output is determined from the inputs“. Dakle, prema doslovnom prijevodu odlučivanje je
„… postupak određivanja izlazne vrijednosti iz niza ulaznih vrijednosti, korištenjem logike
odlučivanja koja definira kako se izlaz određuje iz ulaza“. U stručnoj literaturi i normi, kao npr.
u (OMG, 2021: 158), postupak odlučivanja se ponekad opisuje pojmom deciding 4
. S druge pak
strane, istim se pojmom decision , u normi kao i u literaturi, naziva i rezultat postupka
odlučivanja, što je u hrvatskom jeziku obuhvaćeno pojmom odluka. Zbog toga smatramo
potrebnim odvojeno definirati pojmove odluka i odlučivanje na sljedeći način:
Odluka je zaključak ili rješenje doneseno nakon razmatranja više mogućnosti.
Svaka odluka ima vrlo veliki utjecaj na poslovni proces i organizaciju u kojoj se donosi, što
posebno ističu Taylor i Purchase (2016: 37). Odluku određuju:
− izlaz ili ishod je vrijednost koju treba odrediti ili izračunati (a ponekad je to
jednostavno zaključak),
− ulazi su informacije ili podatci (gotovo uvijek ih je više) temeljem kojih se odlučuje i o
kojima zavisi vrijednost odluke,
− zahtjevi za odlučivanje koje čine elementi potrebni za odlučivanje i
4 U engleskom jeziku riječi decision i deciding imaju različito značenje. Prema The Oxford Compact English
Dictionary za decision stoji odrednica„1 the act or process of deciding“. Međutim, u stručnoj literaturi i
normi DMN 1.3 riječ decision znači i odluku i odlučivanje, pa iz konteksta treba shvatiti o čemu se radi. Riječ
deciding rijetko se rabi, a ponekad se (kad iz konteksta nije jasno) za odlučivanje koristi fraza decision
making. U ovoj knjizi koristit ćemo se imenicom odluka i glagolskom imenicom odlučivanje u skladu s
njihovim definicijama i duhom hrvatskog jezika, odnosno uvijek u značenju koje se najkraće može iskazati po
jednostavnoj shemi „odluka je rezultat odlučivanja“.

5
− logika odlučivanja je način na koji se odabiru, izračunavaju ili određuju izlazi u svakom
pojedinom slučaju , a u skladu s kontekstom u kojem će se odluka primijeniti.
Odlučivanje je iznalaženje više različitih mogućnosti rješenja nekog problema ili stanja. Ono je
odabir smjera djelovanja između više polaznih mogućnosti. Odlučivanje ne znači istovremenu
optimizaciju. Optimizacija je poseban postupak u kojem se vrednuju moguće odluke s obzirom
na njihov doprinos prethodno definiranoj ciljnoj funkciji. Odlučuje se na temelju ulaznih uvjeta
kojima je opisan problem, a rezultat odlučivanja je izlazna vrijednost koja se naziva odlukom.
Ova definicija odlučivanja vrijedi općenito, bez obzira na kontekst u kojem se o odlučivanju
govori. U tom smislu postoje različite vrste i klasifikacije odlučivanja. Najčešća je ona prikazana
slik0m 1-1, prema kojoj se odlučivanje dijeli na strateško, taktičko i operativno. Na slici su, kao
primjer, prema takvoj klasifikaciji navedene vrste nekih odluka s područja bankarstva.
U domeni modeliranja odlučivanja, što je tema ove knjige, koristit ćemo se definicijom
izvedenom iz opće, koja više govori o sadržaju odlučivanja, a navedena je u normi DMN 1.3
(Annex B: Glossary):
Odlučivanje je postupak utvrđivanja izlazne vrijednosti temeljem više ulaznih vrijednosti,
uz primjenu logike odlučivanja koja određuje kako se taj postupak izvodi.
Slika 1-1: Vrste odlučivanja
Model odlučivanja je formalni model u nekom području odlučivanja koji je, prema normi
DMN 1.3, definiran na dvije razine: kao zahtjev za odlučivanje i kao logika odlučivanja.
Modelom odlučivanja određen je sadržaj odluke, koja, kao izlazna vrijednost (ili ishod odluke)
mora biti definirana za svaku dozvoljenu kombinaciju ulaznih vrijednosti.
Modeliranje odlučivanja je normirani, grafički i tekstualni prikaz odnosa svih elemenata koji
sudjeluju u odlučivanju i načina donošenja odluka.

6
U modelu odlučivanja se, upotrebom normiranih simbola i pravila, točno i nedvojbeno utvrđuje:
a) koje informacije treba imati i što je potrebno znati da bi se donijela kvalificirana odluka, b)
kakva je logika odlučivanja, c) koji je ishod odluke po vrijednosti i značenju te d) kako se ishod
odluke može primijeniti u nekom području odlučivanja.
Područje kojim se bavi ova knjiga se odnosi na svakodnevno operativno odlučivanje tijekom
izvođenja poslovnih procesa5
, kojima organizacija ostvaruje svrhu svojeg postojanja i postiže
zadane ciljeve. Povremeno, jednokratno, strateško i taktičko ad-hoc odlučivanje o svrsi, misiji i
dugoročnim ciljevima organizacije (npr. treba li ulagati u razvoj novog proizvoda, nastupiti na
novom tržištu ili povezati se s drugom srodnom organizacijom), kojima se obično bavi vlasnik ili
nadzorni odbor organizacije, ne spada u operativno odlučivanje i nije predmet razmatranja u
ovoj knjizi6, premda se i u takvim slučajevima mogu uspješno primijeniti neka od ovdje izloženih
načela i metoda.
Operativno odlučivanje se stalno ponavlja, baš kao što se ponavljaju poslovni procesi u kojima
se donose operativne odluke. Pojedinačna vrijednost operativnih odluka obično nije ni približno
tako velika kao vrijednost strateških i taktičkih ad-hoc odluka, ali se zato može relativno
jednostavno izračunati ili procijeniti simulacijom (što je također detaljno obrađeno u knjizi o
modeliranju poslovnih procesa). Međutim, njihova ukupna vrijednost i utjecaj na učinke i
kvalitetu poslovanja, pa i na samu opstojnost organizacije, ogromni su upravo zbog te
repetitivnosti7
.
Kvaliteta operativnog odlučivanja, koje se dešava unutar optimiranih poslovnih procesa, je
odlučujući čimbenik učinkovitosti djelovanja svake organizacije. Primjeri operativnog
odlučivanja u raznim poslovnim područjima navedeni su u tablici 1-I.
Ovdje valja naglasiti da modeliranje odlučivanja nije isto što i optimizacija odlučivanja, ali se ta
dva postupka nipošto ne isključuju. Optimizirati znači ostvariti najbolje radno postignuće u
zadanim okolnostima (uzimajući u obzir vanjska i unutrašnja ograničenja), a optimizacija je
matematički postupak pronalaženja maksimuma ili minimuma tzv. ciljne funkcije koju nazivamo
matematičkim modelom problema. S druge pak strane, u modelu odlučivanja barata se s
matematičkom ili logičkom vrijednošću vjerodostojne odluke, neovisno o tome dali je ta
5 U knjizi (Brumec, J. i Brumec, S. (2018: 3) daje se genetička definicija poslovnog procesa, prema kojoj je to
„… povezani skup aktivnosti i odluka, koji se izvodi na vanjski poticaj radi ostvarenja nekog mjerljivog cilja
organizacije, traje određeno vrijeme i troši određene resurse pretvarajući ih u specifične proizvode ili usluge
od značaja za kupca ili korisnika“.
6 Odluke ove vrste se donose rijetko, traže specifične analize uvjeta i visoku razinu ljudske intuicije pa ih je
zato teško normirati. Međutim, sve vrste odlučivanja temelje se na zajedničkom principu izbora jedne od
više mogućnosti i granice među njima postupno nestaju, pa se zato značaj modeliranja odlučivanja u
organizacijama stalno povećava.
7 Značaj operativnog odlučivanja, sa svojstvom male pojedinačne ali ogromne ukupne vrijednosti, ovdje je
prikladno opisati prekrasnom hrvatskom narodnom poslovicom: „Zrno do zrna – pogača, kamen do kamena
– palača“. Pokazat će se to u brojnim primjerima dalje u tekstu.

7
vrijednost odluke određena postupkom matematičke optimizacije ili na drugi način, kao na
primjer zaključivanjem koje se temelji na opažanjima i obradi velikog broja pojedinačnih
slučajeva (eng. Big Data Mining) ili drugim tehnikama umjetne inteligencije. U modelu
odlučivanja se utvrđuje temeljem kojih ulaznih podataka i prema kakvoj logici odlučivanja treba
donijeti sigurnu i točnu odluku. Ta je logika odlučivanja sadržana u entitetu nazvanom model
poslovnog znanja (eng. Business Knowledge Model, BKM), koji je u modelu odlučivanja označen
posebnim grafičkim simbolom. Drugim riječima, logička ispravnost modela i pouzdanost
odlučivanja ne zavise o tome jesu li u model znanja ugrađeni optimizacijski algoritmi (ali veličina
učinka primijenjene odluke zavisi o tome je li ona nastala optimizacijom).
Tablica 1-I: Primjeri operativnog odlučivanja
ulazne vrijednosti (uvjeti) sadržaj odlučivanja izlazna vrijednost (odluka)
vrsta materijala, debljina materijala,
tvrdoća materijala
izbor alata za proizvodnu
operaciju bušenja
vrsta i promjer svrdla
vrsta kupca, ugovorena količina određivanje postotka popusta
kupcu kod ugovaranja
postotak popusta
avionski prijevoz, cestovni prijevoz,
željeznički prijevoz, brodski prijevoz
izbor vrste prijevoza kupljene
robe do kupca
prijevozno sredstvo
godine života, zdravstveno stanje
osiguranika
izračun premije osiguranja mjesečni iznos osiguranja
osnovni broj dana, dodatni dani za
godine života, radni staž i vrstu posla
određivanje trajanja godišnjeg
odmora zaposlenika
ukupan broj radnih dana
godišnjeg odmora
lokacija gradnje, namjena zgrade,
veličina parcele, veličina zgrade
informiranje građana o vrsti
dopuštene izgradnje na parceli
da, ne
namjena kredita, prihodi tražitelja
kredita
vrijednost kredita koja se može
odobriti klijentu banke
iznos kredita, rok otplate
vrsta invaliditeta, težina invaliditeta odobravanje povlastica u
prometu za osobe s
invaliditetom
prijevozno sredstvo,
popust na redovnu cijenu
prijevoza
Sve što je u ovoj knjizi vezano za modeliranje odlučivanja temelji se na normi DMN (Decision
Model and Notation), čije odredbe ćemo detaljno razmotriti u 2. i 3. poglavlju.
Upravljanje odlučivanjem je skup postupaka usmjeren na poboljšanje učinaka odlučivanja
u okviru operativnih poslovnih aktivnosti.
Upravljanje odlučivanjem (u korporativnom svijetu koristi se i pojam upravljanje poslovnim
odlučivanjem) uključuje sve aspekte oblikovanja, modeliranja i primjene odluka koje
organizacija donosi radi uređivanja odnosa sa zaposlenicima, odnosno kupcima, dobavljačima i
drugim čimbenicima iz okruženja. Kao alati za upravljanje odlukama se primjenjuju i različite

8
metode s područja umjetne inteligencije, prediktivna analiza, algoritmi „rudarenja podataka“,
analiza odluka i njihovih učinaka, neke od metoda optimizacije, kontinuirano unapređivanje
(kaizen) i druge metode i tehnike s područja poslovnog upravljanja.
Prema načelima iz dokumenta The Decision Management Manifesto (Taylor, 2019:2) odluke
spadaju (jednako kao poslovni procesi i poslovni podatci) u tzv. objekte prve klase (eng. first
class objects) poslovne arhitekture svakog poduzeća (eng. Enterprise Architecture). Stoga
odluke treba prepoznati, opisati, modelirati, nadzirati njihovu adekvatnost sadržaju odlučivanja
te pratiti učinke u poslovanju. Također, modele odlučivanja treba stalno ažurirati i prilagođavati
dinamičkim promjenama koje dolaze iz poslovnog okruženja. Modele trebaju razvijati najbolji
stručnjaci koji poznaju područje odlučivanja. Izrađene modele treba pažljivo testirati prije nego
što se ugrade u poslovni informacijski sustav organizacije te stalno evaluirati njihove učinke na
poslovne ciljeve organizacije.
Važno je uočiti da su odluke (jednako kao informacije) te znanje potrebno za odlučivanje
nepotrošiva i ponovno upotrebljiva imovina (eng. reusable assets), kojom treba odgovorno
upravljati tijekom svih faza njihova životnog ciklusa. To su zadaće koje obavlja sustav za
upravljanje odlučivanjem, kojeg bi trebala imati svaka organizacija.
Današnji sustavi za upravljanje odlukama i potporu odlučivanju su snažno podržani modernim
informacijskim i komunikacijskim tehnologijama i koriste se specijaliziranim softverskim
alatima. Više je pristupa razvoju i izgradnji takvih sustava, ali kod svih se mogu prepoznati tri
osnovne faze:
1. Identificiranje odluka i modeliranje postupaka njihova donošenja. Ova je faza danas
jednoznačno uređena široko prihvaćenom normom DMN 1.3 koju je izdala i stalno
unapređuje međunarodna stručna organizacija OMG (Object Management Group),
premda se još uvijek neke organizacije u praksi koriste ranije razvijenim konceptima
modeliranja. Jedan od takvih sustava modeliranja je The Decision Model (kraće TDM).
Njegovi autori (iz tvrtke KPI) svojom su knjigom (von Halle, Goldberg, 2009) imali
znatnog utjecaja kod izrade prve norme za DMN. Normiranje modela odlučivanja
usmjereno je na interoperabilnost te omogućava njihovu horizontalnu razmjenu
između različitih organizacijskih sustava i povezivanje s poslovnim procesima radi
povećanja razine automatizacije odlučivanja.
2. Razvoj servisa za odlučivanje (eng. Decision Service, kraće DS) koji predstavljaju
višestruko uporabive softverske module automatiziranog (računalnog) odlučivanja.
Servisi odlučivanja dozivaju se, radi izvođenja na računalu, iz različitih poslovnih
procesa, prema istim načelima kao što se grade i dozivaju web servisi.
3. Upravljanje odlučivanjem, koje se temelji na kontinuiranom nadzoru učinaka
odlučivanja te ažuriranju poslovnih pravila i analitičkih modela koji su dio logike
odlučivanja.

9
1.2 Svojstva suvremenog sustava upravljanja
odlučivanjem
Upravljanje poslovnim odlučivanjem (eng. Business Decision Management, kraće BDM) je
relativno novi pojam kojeg je prvi formalno definirao i objavio James Taylor 2013. godine, a
dopunio 2019. godine, u poznatom članku „The Decision Management Manifesto” (Taylor,
2019). Polazište za koncept upravljanja poslovnim odlučivanjem su, prema Taylor-u, odluke koje
donosi organizacija izvođenjem poslovnih procesa tijekom svog operativnog rada. Takav način
izgradnje sustava upravljanja odlučivanjem su autori nazvali „odlukama vođen pristup“ (eng.
Decision-Centric Approach), a u stručnom žargonu se često označava sintagmom „najprije
odluke“ (eng. decisions first). Ovakvim se pristupom želi naglasiti da kod unapređivanja
operativnih procesa i učinaka odlučivanja u organizaciji uvijek treba polaziti od odluka koje se
donose u tim procesima, zbog velikog utjecaja odluka na učinkovitost organizacije. Takav se
pristup u velikoj mjeri razlikuje od ranijih pristupa unapređenju odlučivanja koji su se temeljili
na prikupljanju, analizi, održavanju i primjeni što većeg broja poslovnih pravila (eng. Business
Rules) i njihovog direktnog ugrađivanja u softverske procedure poslovnog informacijskog
sustava8
.
Sustav upravljanja odlučivanjem (Decision Management System – DMS), kao suvremeni
„odlukama vođen“ DMS, smatra modeliranje procesa i odlučivanja svojim sastavnim dijelom, a
poslovna pravila promatra kao onaj dio cjelovitog modela koji se bavi logikom odlučivanja.
Odnos između osnovnih pojmova, karakterističan za „odlukama vođen pristup“ odlučivanju,
prikazan je na slici 1-2. Slika naglašava značaj modeliranja u oblikovanju sustava za upravljanje
poslovnim odlučivanjem, a ne samo postupaka operativnog (bilo automatiziranog ili ljudskog)
odlučivanja. Modeliranje odlučivanja donosi u ovo područje potrebnu metodološku
utemeljenost, egzaktnost, preglednost i prihvatljivost za različite sudionike u organizaciji te
stvara uvjete za učinkovito upravljanje odlučivanjem unutar organizacije kao cjeline. Odlukama
vođen pristup također naglašava povezanost i djelomično preklapanje sadržaja modeliranja
odlučivanja prema normi DMN 1.3 s modeliranjem poslovnih procesa prema normi BPMN 2.0.
Upravo ovaj aspekt daje novu vrijednost suvremenom modeliranju odlučivanja. To će biti
detaljno pokazano dalje u knjizi, posebno u poglavljima7 i 8 u kojima se razmatra usklađeno
modeliranje poslovnog procesa i odlučivanja. Isto ćemo vidjeti u poglavlju 15, gdje je koncept
povezanog modeliranja procesa i odlučivanja ugrađen u metodologiju MOPO za razvoj modela
odlučivanja.
8 Naravno da pojedini moduli poslovnog informacijskog sustava, namijenjeni prvenstveno vođenju poslovnih
transakcija, mogu podržavati donošenje odluka. Međutim, poslovna pravila temeljem kojih se donose
odluke su dosad najčešće uključivana u te module kao klasične programske if-then-else procedure.

10
Slika 1-2: Osnovni pojmovi u području odlučivanja i njihov odnos
Upravljanje odlučivanjem dobro je definirano normom ISO/IEC/IEEE 15288:2015 prema kojoj je
svrha upravljanja odlučivanjem „ … pružiti strukturirani, analitički okvir za objektivno
prepoznavanje, definiranje i procjenu niza alternativa za odluku u bilo kojem trenutku životnog
ciklusa i odabir najpovoljnijeg tijeka akcije“.
Suvremeni sustavi za upravljanje odlučivanjem temelje se na visokoj razini upotrebe
suvremenih IKT, ali se od tipičnih informacijskih sustava razlikuju po tri dodatna svojstva koja
moraju imati, a čine ih specifičnim. Oni moraju biti agilni, analitični i adaptivni (Taylor i Purchase,
2016).
Agilnost je svojstvo koje im omogućava brzu promjenu ponašanja kako bi se odluke mogle
donositi bez zastoja, premda se okolnosti u kojima djeluje organizacija brzo i učestalo mijenjaju.
Ovo se svojstvo postiže primjenom poslovnih pravila koja su unaprijed pripremljena za različite
okolnosti.
Analitičnost znači da se odlučivanje mnogo više temelji na objektivnoj analizi poslovnih
podataka organizacije i podataka iz njezina okruženja nego na intuiciji i iskustvu donositelja
odluka. Ovo se postiže primjenom različitih tehnologija „rudarenja podataka“ i razvojem
analitičkih modela za potporu odlučivanju.
Adaptivnost je svojstvo koje omogućava organizaciji da stalno uči eksperimentiranjem na
modelima odlučivanja i prilagođava te modele stalnim promjenama poslovnih uvjeta pod
kojima organizacija djeluje.

11
Ova posebna svojstva suvremenog sustava upravljanja odlučivanjem mogu se postići ako se
primijeni nova paradigma za izgradnju njegove arhitekture, prema kojoj se …
… odlučivanje promatra kao logički postupak nezavisan o poslovnom procesu, ali
povezuje s onom točkom procesa gdje je to potrebno. Posljedično tome, na
softverskoj razini, moduli poslovne ili procesne aplikacije ne sadrže posebno brojne
if-then-else procedure za potporu odlučivanju, već dozivaju servise
odlučivanja s inkapsuliranom logikom odlučivanja.
1.3 Značaj upravljanja odlučivanjem za organizaciju
Razvoj i uvođenje suvremenog „odlukama vođenog“ sustava upravljanja odlučivanjem je za
većinu organizacija novo ulaganje, jer takvih sustava do sada uglavnom nisu imale. Postavlja se
pitanje ima li opravdanja za takvo ulaganje, posebno ako se u organizaciji već koristi poslovni
informacijski sustav koji ima module za potporu odlučivanju zasnovane na poslovnim pravilima,
a koja su u te module najčešće ugrađena kao if-then-else procedure. U svojoj knjizi Silver
(2016: 5) analizira kakve poslovne učinke može očekivati organizacija od ulaganja u razvoj
suvremenog sustava za upravljanje odlučivanjem. Zaključci analize posebno su važni za
organizacije koje se bave operativnim djelatnostima poput onih koje su kao primjer navedene
u tablici 1-I ili izvode poslovne procese koji se ponavljaju s visokom učestalošću a imaju
segmente koji uključuju odlučivanje. Analiza se oslanja na opsežnu studiju koju su prije toga
proveli Purchase i Debevois (2015)9. Autor u sažetom obliku iznosi sljedeće zaključke o tome
zašto je ulaganje u takav razvoj važno:
Vrijeme odziva. Pravila poslovanja u suvremenom poslovnom okruženju često se mijenjaju, a
vrijeme potrebno za početak njihove primjene je kratko. Zato sustav odlučivanja, koji je
uspostavljen zato da bi se radilo prema trenutno važećim pravilima, treba vrlo brzo mijenjati.
Ako su poslovna pravila10
ugrađena u aplikacije „klasičnog“ IS-a, onda su takve promjene
složene i dugotrajne te zahtijevaju uključivanje najboljih informatičkih stručnjaka. Ako pak su
postupci odlučivanja oblikovani kao zasebni servisi za odlučivanje, onda se nova poslovna
pravila mogu promijeniti bez promjene cijelog IS-a i mnogo ranije nego ih je potrebno uvesti,
jer se s novim modelom poslovnih pravila može eksperimentirati, te istražiti njihov utjecaj na
poslovanje organizacije, prije njihove obvezne primjene.
9 U izvornoj studiji koju su proveli Purchase i Debevois (2015) razmatra se kako pomoću suvremenih sustava
za upravljanje odlučivanjem usklađivati poslovni sustav organizacije s promjenljivom međunarodnom
financijskom regulativom i koja se pomoć pri tome mogu očekivati od softverskih alata utemeljenih na normi
za DMN. Studija je kao white paper objavljena na web stranicama tvrtke Signavio, koja je jedan proizvođača
takvih DMN alata.
10 Više o poslovnim pravilima je obrađeno u poglavlju 5.

12
Složenost odluka. Za organizaciju koja posluje globalno i u različitim državama, poslovno
odlučivanje može biti vrlo složeno zbog obveze poštivanja lokalnih državnih propisa. To isto
vrijedi za organizacije čije načelne odluke moraju voditi računa o specifičnim sektorskim
utjecajima (kao što je to npr. s odlukama Ministarstva financija). Arhitektura suvremenog,
odlukama vođenog sustava upravljanja odlučivanjem omogućava da se složene odluke razlože
na više jednostavnih ali povezanih odluka, koje je pojedinačno mnogo lakše ažurirati,
prilagođavati specifičnostima i održavati nego što bi to bilo s jednom „sveobuhvatnom“
odlukom koja je čvrsto ugrađena u postojeći poslovni i upravljački informacijski sustav.
Bolja horizontalna transparentnost. Složena se odluka obično odnosi na više različitih poslovnih
područja, što znači da mora biti prikazana tako da je jednako razumiju svi stručnjaci, bez
„prevođenja i interpretacije“ za njihove specifične potrebe. Grafičkim modeliranjem
odlučivanja, uz primjenu normiranih postupaka temeljenih na DMN-u, ostvarena je
pretpostavka univerzalne razumljivosti složene odluke i omogućeno njezino neposredno
izvođenje na računalu bez potrebe poznavanja semantike i sintakse nekog programskog jezika.
Silver (2016): 6) parafrazira poznato načelo WYSIWYG i za taj koncept kaže: „What you model
is what you get“ („Što modeliraš to ćeš i imati“). Detalji tog koncepta su sadržaj idućih poglavlja
ove knjige.
Bolje razumijevanje zahtjeva i logike odlučivanja. Riječima iskazane pretpostavke i uvjeti
odlučivanja (if ...) te izlazne vrijednosti odluke ( … then …) nisu jamstvo cjelovitosti i često
ostavljaju dosta prostora za različitu interpretaciju. Suvremeni sustavi za upravljanje
odlučivanjem, s grafički prikazanim modelima odlučivanja, omogućuju provjeru kompletnosti i
logičke konzistentnosti svake odluke te otkrivanje eventualnih grešaka i manjkavosti u
zaključivanju.
Stalne promjene. Već je istaknuto da su promjene poslovnog okruženja česte pa se sustav
odlučivanja u organizaciji mora stalno mijenjati. Takve je promjene neusporedivo lakše provesti
i provjeriti na modelima odlučivanja s uključenim servisima odlučivanja, nego u kompleksnom
softveru „klasičnog“ poslovnog i upravljačkog informacijskog sustava.
Širina promjena. Često naizgled male promjene u poslovnom okruženju traže opsežno
usklađivanje u mnogobrojnim poslovnim procesima organizacije. Ako je odlučivanje ugrađeno
u poslovne procese, onda provedba (pa makar i prividno malih) promjena u odlučivanju može
ispasti komplicirano, jer usklađivanje na jednom mjestu može izazvati neusklađenosti na
drugom. Ako pak su, kao u suvremenom, „odlukama vođenom“ sustavu upravljanja
odlučivanjem, poslovni procesi i postupci odlučivanja zasebno modelirani (ali su zato njihovi
modeli povezani kako je to predviđeno normom DMN 1.3), onda će se promjene u poslovnom
odlučivanju moći provesti mnogo jednostavnije.
Provjerljivost. Usklađenost poslovanja sa zakonskom regulativom može se provjeriti tako da se
stavke zakona ili pravilnika povežu s poslovnim pravilima (vidjet ćemo kasnije da takvu ulogu

13
ima simbol provjerenog izvora znanja). To je mnogo preglednije i sigurnije nego ako se
uspoređuju zakonski propisi (koji se često koriste svojim specifičnim izrazima i formulacijama),
s radnim uputama i internim pravilima u organizaciji.
Povećanje kvalitete i pouzdanosti podataka temeljem kojih se donose odluke. Sustav
upravljanja odlučivanjem utječe na kvalitetu poslovnih podataka, jer provjerava vrijednost i
vrstu podataka prema specifikacijama iz modela odlučivanja. Također, premda to nije
obuhvaćeno normom za DMN, mnogi proizvođači softverskih alata za modeliranje odlučivanja
omogućavaju uspostavljanje i održavanje poslovnog pojmovnika i podatkovnog rječnika (vidjeti
poglavlje 10), što također doprinosi ujednačavanju semantike podataka (npr. pretvorba mjernih
jedinica ili novčanih valuta iz različitih sustava).
Testiranje logike odlučivanja. Suvremeni sustav upravljanja odlučivanjem, s logikom odlučivanja
koja je definirana u uokvirenim vrijednosnim izrazima kao posebnim elementima modela
odlučivanja (vidjeti točku 4.1), omogućava provjeru djelovanja promijenjenih poslovnih pravila
i prije njihove ugradnje u aplikacije poslovnog i upravljačkog informacijskog sustava. U tako
strukturiranim sustavima odlučivanja, a testiranje mogu samostalno (i bez angažiranja
softverskih inženjera) provesti poslovni tehnolozi11
, odnosno oni poslovni stručnjaci koji su tu
logiku odlučivanja postavili i modelirali.
Na kraju valja napomenuti da neki čitatelji „u prvom čitanju“ ove knjige možda neće doživjeti
značaj suvremenog sustava upravljanja odlučivanjem za organizaciju tako snažno kako je to
gore napisano, jer neke od tih prednosti proizlaze iz arhitekture modela odlučivanja te znanja i
umijeća modeliranja. Stoga preporučamo da se vrate na ovu temu, nakon što prouče poglavlja
o modeliranju odlučivanja u drugom dijelu te primjere izvedenih modela iz trećeg dijela knjige.
1.4 Sažetak prvog poglavlja
U ovom uvodnom poglavlju najprije su definirani osnovni pojmovi u području kojim se
bavi knjiga: što je odluka a što odlučivanje, kakva je temeljna struktura svake odluke, što
je logika odlučivanja i kakvu ulogu pri tome ima modeliranje. Razjašnjene su vrste
odlučivanja i pozornost usmjerena na osobito veliki značaj operativnog odlučivanja
povezanog s temeljnim poslovnim procesima organizacije i usmjerenog na ostvarivanje
11Poslovni tehnolog je iskusni stručnjak koji dobro poznaje poslovne procese, metode poslovnog modeliranja
te načela svrsishodne primjene suvremenih IKT. On bi trebao imati ulogu projektanta poslovnih tehnologija
te definirati kako i s kojim resursima treba „obavljati poslove“. Njegova uloga morala bi biti slična ulozi
proizvodnog tehnologa u proizvodnim organizacijama, ali kod nas još nije zaživjela u praksi. Više o tome na
https://www.gartner.com/en/information-technology/glossary/business-technologist

14
njenih ciljeva. Opća objašnjenja dopunjena su primjerima koji su prezentirani na slici i
tablicom.
U nastavku poglavlja definiran je koncept suvremenog sustava za upravljanje
odlučivanjem te njegova najvažnija svojstva. Takav se sustav temelji na samostalnom
razvoju modela odlučivanja, ali usklađenom s modeliranjem poslovnog procesa koji će se
koristi ishodima uključenih odluka.
Suvremeno upravljanje odlučivanjem uključuje modeliranje odlučivanja te vrednovanje i
prilagodbu modela promjenama iz poslovnog okruženja. Važnost takvog upravljanja
odlučivanjem je objašnjena na rezultatima opsežne studije koju su proveli Purchase i
Debevois (2015). Studijom je identificirano devet čimbenika koji pokazuju da uređeni
sustav upravljanja odlučivanjem temeljen na modelima, ima presudni značaj za uspješnost
organizacije, pa i njenu dugoročnu opstojnost.

15
2 Uvod u modeliranje odlučivanja
U stvaranju novih vrijednosti, bez obzira bile one materijalne ili duhovne naravi, ljudi su upućeni
na suradnju. Poslovni procesi tijekom kojih se stvaraju nove vrijednosti uključuju više (a
ponekad i vrlo velik broj) sudionika koji obavljaju razne aktivnosti u skladu s njihovom ulogom
u procesu, a da većina od njih nije u fizičkom kontaktu tijekom obavljanja svojeg dijela posla.
Stoga njihove aktivnosti, ponašanje, odlučivanje i komunikaciju treba što točnije planirati,
odrediti, uskladiti i opisati. Tekstualni opis prirodnim govornim jezikom, ma koliko on bio
opširan i pažljivo sročen, ipak često ostavlja dosta prostora za pogrešno razumijevanje i osobnu
interpretaciju. Zbog toga se u znanostima o organizaciji rada, upravljanju projektima i
upravljanju poslovanjem, slično kao i u svakom drugom projektiranju, oduvijek nastojalo taj
nedostatak rješavati prikazom realnog svijeta na njegovu modelu, primjenom prikladnih
metoda, tehnika i notacija. Temeljem zaključaka izvedenih istraživanjem na modelu stvaraju se
preporuke za upravljanje stvarnim sustavom.
Pod modelom se općenito podrazumijeva skup fizičkih ili apstraktnih elemenata, pravila,
informacija i odnosa, pomoću kojih je prikazan stvarni sustav, a radi njegova istraživanja, analize
i unapređenja. Model može biti fizički (npr. model broda za ispitivanje propulzije) ili
matematički. Matematički model može biti analitički (npr. Maxwellove jednadžbe za veze
električnog i magnetskog polja), grafički (npr. podatkovni model ERA), statistički (na primjer.
predviđanje buduće vrijednosti neke pojave temeljem podataka o njezinu kretanju u prošlosti)
ili numerički (npr. proračun vremenske promjene neke složene pojave u Excelu).
Premda se u ovoj knjizi ne bavimo teorijom modeliranja, potrebno je ipak ponoviti neka
temeljna znanja o modelu. Da bi se neki prikaz mogao smatrati korektnim modelom, mora imati
barem tri bitne komponente:
− konačni skup simbola s jednoznačno definiranim značenjima kojima će biti
predstavljeni elementi realnog sustava, ili notacija u užem smislu riječi,
− pravila za preslikavanje elemenata realnog sustava i njihovih svojstava u simbole
modela i njihove atribute i
− sintaksu modela, ili pravila za prikaz odnosa između elemenata modela, koja
odgovaraju odnosima između elemenata realnog sustava.
Svaki model je uvijek određeno pojednostavnjenje stvarnosti, jer prikazuje samo ona svojstva
stvarnog sustava koja su važna za provedbu istraživanja. Bolji je onaj model koji uključuje više
bitnih svojstava, a izostavlja ona koja su manje važna za istraživanje. Svrha modeliranja
poslovnih procesa je unapređenje njegove učinkovitosti, što se danas radi prema normi BPMN
2.0. Svrha modeliranja odlučivanja je poboljšanje učinaka odluka koje se donose u organizaciji
tijekom obavljanja osnovnih poslovnih procesa i za to se primjenjuje ma DMN 1.3.

16
Nijedan model nije sam sebi svrha, već se gradi radi istraživanja koja će biti primijenjena u
stvarnom sustavu kojeg model predstavlja. Stoga svaki korektan model ima četiri glavne
namjene, odnosno mora omogućiti:
1. Dokumentiranje istraživane objektivne stvarnosti. Upotreba simbola s određenim
značenjem skraćuje tekstualne opise stvarnog sustava i osigurava da se isti objekt
shvaća na isti način u svim dijelovima dokumentacije. Pored notacije, koja je obično
normirana za svaku vrstu modeliranja, kvalitetu dokumentacije povećava rječnik
pojmova. Upotreba simbola ne isključuje potpuno tekst iz dokumentacije, pa je u obje
norme (za modeliranje procesa - BPMN i modeliranje odlučivanja - DMS) predviđen
poseban simbol za uključivanje teksta u grafički model.
2. Dijeljenje znanja među različitim sudionicima. S obzirom da u složenom sustavu rade
sudionici različitih struka, svaki od njih mora kroz model vidjeti kako se uklapa u
cjelinu ono što je važno s njegova aspekta i razumjeti ono za što su odgovorni drugi,
premda sâm za to ne mora biti stručnjak.
3. Bolje razumijevanje ponašanja sustava zbog sažete dokumentacije temeljene na
normiranoj notaciji i mogućnosti ispuštanja onih elemenata modela čiji je utjecaj
privremeno manje važan.
4. Istraživanje utjecaja vanjskih i unutarnjih promjena na učinke realnog sustava. Na
modelu se, if-then simulacijom, mogu istražiti učinci promjena onih čimbenika i
njihovih kombinacija koje se ne mogu istražiti u realnom sustavu tijekom ograničenog
vremena ili bez destrukcije realnog sustava. Istraživanje procesa na njegovom modelu
detaljno je obrađeno u knjizi [2].
Kad u sljedećim poglavljima budemo izučavali normu DMN za odlučivanje morat ćemo imati na
umu da je njezina svrha izrada modela odlučivanja koji će imati gore opisana opća svojstva.
2.1 Razvoj normi za modeliranje procesa i odlučivanja
Sve do pred nekoliko godina su modeliranje procesa i modeliranje odlučivanja bile dvije
relativno nezavisne discipline. Stručnjaci i praktičari za jedno od tih područja jedva su znali nešto
o onom drugom, a u primjeni su rijetko povezivali ta dva modela. Kad je praktični razvoj
poslovnih informacijskih sustava (PIS) to zahtijevao, poslovni stručnjaci su tekstualno opisivali
odluke koje moraju biti ugrađene u pojedine procedure PIS-a. Temeljem takvih opisa softverski
stručnjaci su razvijali programski kôd s brojnim if-then-else strukturama i ugrađivali ga u
programske procedure PIS-a. Automatizacija ovih dvaju područja primjenom novih IKT razvijala
se nezavisno, pa je za izvođenje modela procesa prije petnaestak godina razvijen programski
jezik BPEL (Business Process Execution Language), a za računalnu potporu odlučivanju razvijani
su sustavi za obradu poslovnih pravila (Business Rules Engine – BRE). Oba smjera razvoja bila su

17
rezultat privatnih inicijativa softverskih kompanija, pa razvijeni softverski alati nisu bili
interoperabilni unutar svojeg područja, niti su osiguravali jednostavnu razmjenu podataka
između sustava upravljanja odlučivanjem (Decision Management Systems - DMS) i sustava
upravljanja poslovnim procesima (Business Process Management – BPM).
Ovakvo stanje autarkičnog razvoja područja modeliranja poslovnih procesa i modeliranja
odlučivanja stubokom se promijenilo posljednjih nekoliko godina, prije svega zbog potrebe za
donošenjem brzih poslovnih odluka u dinamičnom poslovnom okruženju. Potreba za
adekvatnim odgovorima na taj zahtjev usmjerila je daljnji razvoj prema takvim rješenjima koja
će u većoj mjeri povezati odlučivanje i upravljanje poslovnim procesima. Takav pristup je
naznačen već 2009. godine, kada je objavljena knjiga „The Decision Model: A Business Logic
Framework Linking Business and Technology“ (von Halle i Goldberg, 2009). Autori knjige razvili
su model skraćeno nazvan TDM (The Decision Model) u kojem je odlučivanje promovirano kao
poslovna disciplina! Odnosi između ta dva područja nastavili su nakon toga razvijati u smjeru
jasnog povezivanja BPMN-a kao norme za modeliranje poslovnih procesa s normom DMN za
modeliranje odlučivanja. Povijest daljnjeg razvoja tih dviju normi prikazan je slikom 2.1.
Slika 2-1: Razvoj normi BPMN i DMN tijekom vremena
Do usklađivanja dotad nezavisno razvijanih sustava upravljanja poslovnim procesima i
upravljanja odlučivanjem dolazi 2009./2010. godine, kad je u okviru međunarodne stručne
organizacije Object Management Group (OMG) započeo razvoj nove norme BPMN 2.0 za
modeliranje procesa (OMG, 2011)12
. Važan teorijski doprinos konceptu povezivanja ovih
područja dali su profesori Jan Vanthienen (Katholieke Universiteit Leuven) i Mathias Weske
(Univetsität Potsdam) sa suradnicima, na čije se radove referenciramo često u knjizi, vezano za
pojedine teme. Međutim, treba naglasiti da su neke ideje iz TDM-a, prije svega o povezanom
12 Ista je norma nešto kasnije objavljena kao ISO/IEC 19510: 2013. Modeliranje poslovnih procesa (u skladu s
obje verzije norme BPMN 2.0) detaljno je obrađeno u knjizi (Brumec, J. i Brumec, S., 2018).

18
modeliranju odlučivanja i procesa, ugrađene u normu za DMN. Prva verzija norme za DMN (kao
i sve kasnije) razvijena je u okviru OMG-a 2015. godine. Zadnja verzija norme DMN 1.3 je
objavljena u ožujku 2021. godine (OMG, 2021). Sva razmatranja o modeliranju odlučivanja u
ovoj knjizi temelji se na verziji DMN 1.3.
2.2 Osnovne značajke norme DMN 1.3
Izvorni engleski naziv norme, koja se u literaturi obično označava akronimom DMN, je Decision
Model and Notation. Ovo ne navodimo zbog formalnih ili jezičnih razloga, već želimo istaknuti
da se radi o dva povezana ali različita pogleda na sadržaj, što je naglašeno veznikom … and … u
naslovu: norma je s jedne strane metamodel (jer opisuje elemente, semantiku i ustroj modela
odlučivanja) , a s druge strane definira standardnu notaciju za modeliranje.
Metamodel norme DMN 1.3 čini dijagrami klasa po notaciji UML (Unified Modeling Language)
kojima se opisuje struktura i semantika modela odlučivanja i njegovih elemenata. Metamodel
je posebno važan za softverske organizacije koje se bave razvojem komercijalnih softverskih
alata za izgradnju modela odlučivanja te njihovo izvođenje na računalima u okviru aplikacija za
potporu odlučivanju ili će, kao servisi odlučivanja, biti dozvani iz poslovnog ili upravljačkog
informacijskog sustava (servisi odlučivanja su opisani u poglavlju 3). Takvi alati za modeliranje
odlučivanja moraju biti interoperabilni, odnosno pomoću njih se moraju razvijati modeli koji će
biti razumljivi svim sudionicima u odlučivanju, prenosivi između računala te obradivi i drugim
alatima, a ne samo onim pomoću kojeg su izvorno izgrađeni. Stoga je razumljivo: da bi alati
raznih proizvođača bili interoperabilni, oni moraju biti semantički istovjetni, odnosno izgrađeni
po istim načelima koja su definirana upravo metamodelima.
S druge pak strane, standardna notacija je potrebna poslovnim stručnjacima različitih
specijalnosti koji će modelirati rješenja za poboljšanje učinkovitosti odlučivanja i unapređenje
poslovnih procesa. Modeli koje oni razvijaju u timskom radu unutar organizacije moraju biti
podjednako razumljivi svim članovima tima, bez obzira na njihovu specijalnost. Oni moraju biti
razumljivi i drugim stručnjacima koji nisu sudjelovali u izradi modela (ili nisu iz organizacije u
kojoj je model nastao) već će se samo koristiti modelima odlučivanja u svojem poslu. Zbog tih
se razloga podrazumijeva da modeli odlučivanja mogu imati takva svojstva samo ako su izrađeni
uz primjenu iste, normirane notacije.
Dakle, norma DMN jednako je potrebna: a) softverskim inženjerima koji će razvijati alate za
DMN, b) poslovnim stručnjacima koji će modelirati poslovne odluke i c) informatičarima koji će
razvijati i koristiti se servisima odlučivanja u procedurama poslovnog informacijskog sustava.
Svaka od tih grupa stručnjaka će se koristiti normom u skladu sa svojim potrebama.
Ova je knjiga prije svega namijenjena drugoj i trećoj grupi stručnjaka, pa se u nastavku nećemo
dalje baviti metamodelima, osim koliko je potrebno radi objašnjavanja razine usklađenosti

19
modela s normom. Stručnjake iz prve grupe upućujemo na specifikacije norme u (OMG, 2021),
posebno u poglavlju 6 o metamodelima.
U sljedećih nekoliko točaka, a prije detaljnijeg izučavanja postupaka modeliranja odlučivanja,
opisat ćemo osnovna načela prema kojima je građena norma za DMN (verzija 1.3) i što ona
obuhvaća te kakav je njezin odnos prema normi BPMN 2.0.
2.2.1 Razdvajanje odluka i procesa
Gotovo svaki poslovni proces u organizaciji sadrži jednu ili više odluka nakon kojih se može
promijeniti slijed, zbog čega je u normi za BPMN predviđen romb kao posebni simbol za
upravljanje tokovima rada13. Međutim, modeliranje tokova rada u poslovnom procesu (koji
mora dati upotrebnu vrijednost za kupca ili korisnika) i modeliranje odlučivanja (kojim se izabire
daljnji tok rada u nekoj točki unutar procesa) nisu zadaci istog tipa. Proces se sastoji od više
povezanih aktivnosti, a odluka se donosi temeljem više poslovnih pravila, pa su utvrđivanje
slijeda aktivnosti i odlučivanje potpuno različiti mentalni postupci! Kod aktivnosti modela
procesa ključno pitanje glasi „Kako smo došli do ove aktivnosti i kojim ćemo putem nastaviti
kad ona bude izvedena?“. Nasuprot tome, kod svake odluke u modelu odlučivanja treba
postaviti pitanje „Koje ulazne podatke, poslovna pravila i znanje moramo imati za donošenje
odluke i kome je potreban ishod odlučivanja?“. Zato modeliranje odlučivanja u okviru modela
poslovnog procesa nije dobro rješenje, premda se ta praksa ponegdje zadržala do danas, zato
što je pojam skretnice neopravdano i teorijski pogrešno reduciran na odluku. Modeliranje
odlučivanja unutar modela poslovnog procesa ima tri loše posljedice:
a) Model procesa postaje složen i nepregledan, jer sadrži radnje i slijedne tokove vezane
za prikupljanje ulaznih podataka i znanja za odlučivanje, premda te radnje nisu dio
glavnih aktivnosti procesa i odvijaju se nezavisno od drugih njegovih dijelova.
b) Logika odlučivanja ostaje skrivena i rascjepkana, a poslovna pravila su pomiješana s
aktivnostima, poljima, skretnicama i drugim elementima poslovnog procesa.
c) Ista aplikacija, razvijena takvim pristupom, sadržavat će pomiješane programske
segmente za potporu slijedu aktivnosti i segmente u kojima je programirana logika
odlučivanja.
Problem je još veći ako se odluke donose na više mjesta unutar poslovnog procesa, pa poslovna
pravila (često međusobno uvjetovana) nisu okupljena na jednom mjestu.
13 Romb u BPMN-u ima široko značenje i znači grananje jednog ulaznog toka na dva ili više izlaznih, ali i
spajanje dvaju ili više ulaznih tokova u jedan izlazni. Točno značenje tog simbola je određeno ispravnim
nazivom skretnica, pa je odluka samo jedna vrsta skretnica, točnije - skretnica ekskluzivnog grananja jednog
ulaznog u dva izlazna toka. Dakle, niti u normi za BPMN skretnice (a to se onda odnosi i na odluke nisu niti
radnje niti događaji, već mehanizmi upravljanja slijednim tokovima.

20
Prednosti razdvajanja odluka i procesa postaju očite kad su problemi o kojima se odlučuje vrlo
različite prirode, kao u primjeru (kasnije u tekstu) kad treba odlučiti o popustu na cijenu i načinu
otpreme robe, a poslovna pravila za te dvije odluke nemaju nikakve veze.
Na slici 2-2 dajemo primjer14
u kojem je vidljivo da modeliranje procesa i odlučivanja prema istoj
metodologiji (u ovom slučaju prema normi za BPMN) i prikazano u istom dijagramu, nije dobro
rješenje. Primjer se odnosi na rješavanje odštetnog zahtjeva kod osiguravatelja.
Lijevi, veći dio slike 2-2 pokazuje kako osiguravatelj rješava odštetni zahtjev, što sve mora
provjeriti i o čemu odlučiti da bi odobrio isplatu. Odmah po primitku odštetnog zahtjeva treba
provjeriti je li polica osiguranja aktivna (ili - kakav je „status“ police) a zatim utvrditi koji još
uvjeti moraju biti ispunjeni. Odštetni će zahtjev uvijek biti odobren ako je: (a) polica aktivna
(što znači da nije istekla niti je stornirana), (b) ugovorena prije više od 32 dana, (c) premija po
toj polici uplaćena, (d) indeks rizika osiguranika manji od 80 bodova (ovdje se smatra da je, s
motrišta osiguravatelja, poželjniji osiguranik koji ima manje bodova rizika), (e) odštetni zahtjev
manji od 100 € i (f) da je po istoj polici već ranije provedena isplata odštete (jer to znači da su
već provedene bitne provjere). Ako navedeni uvjeti nisu ispunjeni, odštetni zahtjev se upućuje
ovlaštenom stručnjaku za osiguranje radi dodatnih analiza i provjera.
Međutim, provjera odštetnog zahtjeva od strane stručnjaka nije potrebna niti u nekim drugim
slučajevima kada su, za aktivnu policu osiguranja, ispunjene još neke kombinacije od pet
različitih uvjeta (uplaćena premija, iznos odštete, rizik osiguranika, starost police i broj ranije
odobrenih zahtjeva). Te su kombinacije prikazane dijelom modela nakon skretnice 'Status
police?'. Vidimo da je taj dio kompliciran i da čini veći dio modela poslovnog procesa, čija je
zapravo glavna svrha riješiti zaprimljen odštetni zahtjev.
U primjeru na slici 2-2 su naglašene loše strane „pomiješanog“ modeliranja radnih aktivnosti
procesa i odluka koje se donose unutar tog procesa. Problem u tom primjeru bi postao još veći
ako bi trebalo često mijenjati kriterije odobravanja odštetnog zahtjeva (razlog tome može biti
opća promjena poslovne politike osiguravatelja, prilagodba kriterija isplate odštete uvjetima u
zemlji gdje posluje podružnica osiguravatelja i slično). U slučaju takvih promjena trebalo bi
mijenjati programsku podršku poslovnom procesu (što moraju odraditi informatičari), provesti
testiranje (što traži kombinirani angažman informatičara i poslovnog stručnjaka) te ažurirati
korisničku i programsku dokumentaciju. Stoga se sasvim prirodnim čini rješenje, prikazano u
okviru na desnoj strani slike, prema kojem je u posebnu cjelinu izdvojeno sve što se odnosi na
logiku odlučivanja o tome treba li odštetni zahtjev poslati na odobravanje stručnjaku za
osiguranje. Vidjet ćemo kasnije da se to može oblikovati kao poseban „servis za odlučivanje“
koji će se pozivati iz glavnog poslovnog procesa, namijenjenog rješavanju zaprimljenog
odštetnog zahtjeva.
14 Pripremljeno prema https://www.slideshare.net/Decision-CAMP/decision-camp-2014-james-taylor-
decision-management-101

21
Slika 2-2: Poslovni proces RJEŠAVANJE ODŠTETNOG ZAHTJEVA i odlučivanje u vezi s njim
Poneki praktični stručnjaci za modeliranje poslovnih procesa su probleme slične onom sa slike
2-2 pokušavali rješavati tako da su postupke odlučivanja izdvajali u apstraktni „potproces“ koji
se pozivao iz glavnog procesa. To je tehnički izvedivo, ali je nedosljedno i teoretski potpuno
neispravno, jer se potprocesom smatra nešto što po svojoj suštini nije. Također, takvo ad hoc
rješenje bilo bi manjkavo, jer su za ispravnu odluku potrebni još neki parametri (kao na primjer
znanje koje je potrebno za odlučivanje u poslovima osiguranja ili kakve su ulazne vrijednosti
temeljem kojih se donosi odluka) a pravila odlučivanja treba prikazati preglednije nego je to
moguće skupom povezanih rombova u modelu procesa. Veliki znanstveni doprinos i teoretska
objašnjenja o ispravnom postavljanju odnosa između modela procesa i modela odlučivanja dali
su znanstvenici s već spomenutog KU Leuven, gdje je takav pristup nazvan „Integrated Process
and Decision Modelling” i objavljen u radovima Janssens, L. et al. (2016) te Hasić, F. De Smedt,
J. i Vanthienen, J. (2018). U novoj normi DMN 1.3 je modeliranje procesa logički konzistentno i
dosljedno odvojeno od modeliranja odlučivanja, ali je isto tako normirano pridruživanje odluka
onom mjestu u procesu gdje je to potrebno. Ovo najvažnije načelo norme za modeliranje
odlučivanja može se najkraće opisati sintagmom:

22
Procesi i odluke su spojene posebnosti prvog reda (PiO-SP1).
Razdvajanje poslovnih pravila i odluka od procesa pojednostavnjuje model procesa i čini ga
otpornijim na česte promjene uvjeta poslovanja, olakšava upravljanje poslovnim pravilima i
odlučivanjem nezavisno od poslovnih procesa te omogućava pozivanje jednom definirane
odluke s više mjesta u istom procesu ili pak iz različitih procesa. To omogućava ponovnu
uporabivost modela poslovnog znanja pomoću posebnog DMN-ovog konstrukta, nazvanog
servis za odlučivanje (Decision Service - DS), koji je detaljnije obrađen u trećem poglavlju.
2.2.2 Sistematizacija tablica odlučivanja
Tablica odlučivanja je tablični prikaz ulaznih (nezavisnih) i izlaznih (zavisnih) vrijednosti, pove-
zanih u poslovna pravila, tako da se uvijek može jednoznačno odrediti kojem skupu ulaznih
vrijednosti pripada neka izlazna vrijednost (ili skup izlaznih vrijednosti). One se već više od 80
godina upotrebljavaju u poslovnom upravljanju, softverskom inženjerstvu i drugim prirodnim,
tehničkim i društvenim strukama, što je vrlo pregledno prikazano u seriji tekstova koja počinje
člankom (Vanthienen, 2012). Tijekom njihove uporabe razvijeno je mnogo specifičnih oblika i
različitih naziva, što je otežavalo ili onemogućavalo njihovo prepoznavanje, pouzdano
razumijevanje i razmjenu sadržaja između stručnjaka iz različitih domena.
Tablica odlučivanja je najčešće upotrebljavana vrsta uokvirenih izraza i osnovni oblik za
iskazivanje logike odlučivanja temeljene na poslovnim pravilima (ovi su pojmovi detaljno
obrađeni u idućim poglavljima). Normom za DMN je standardiziran dotad velik broj različitih
oblika tablica odlučivanja, preporučena upotreba triju jednako vrijednih tipskih oblika
(vodoravna, okomita i križna, vidjeti poglavlje 5) te ujednačena njihova semantika do razine
nedvojbenog razumijevanja njihova sadržaja. Norma za DMN ne propisuje koji od tipskih oblika
tablice odlučivanja će biti obvezan za primjenu, već o tome odlučuje poslovni stručnjak koji se
koristi tablicama u nekom području odlučivanja.
2.2.3 Odvojeno modeliranje potreba za odlučivanje i logike odlučivanja
Usporedno razmatranje odluke u modelu poslovnog procesa i suštine odlučivanja pokazuje da
se u poslovnom procesu može donositi više odluka, koje su često povezane, tako da rezultat
jedne može biti ulazna vrijednost za drugu. Da se ne bi ispreplitali slijedni tokovi između radnih
aktivnosti procesa s tokovima podataka i znanja potrebnih za odlučivanje, normom je uređeno
načelo da se te dvije vrste problema modeliraju na dvije razine:
- razina zahtjeva za odlučivanje (Decision Requirements Level,) na kojoj se utvrđuje što
sve treba imati na raspolaganju (npr. ulazni podatci, poslovna pravila, znanje u
području modeliranja) da bi se mogla donijeti svaka pojedinačna odluka i
- razina logike odlučivanja (Decision Logic Level) na kojoj se rješava kako se odlučuje,
odnosno prema kojim pravilima i kriterijima se donose pojedinačne odluke.

23
U skladu s takvom dvostupanjskom strukturom modela odlučivanja norma za DMN predviđa
poseban formalni prikaz za svaku razinu modela:
- dijagram zahtjeva za odlučivanje (Decision Requirements Diagram, DRD) kojim se
grafički prikazuje što je potrebno imati da bi se moglo odlučivati (podatci, znanje itd.),
pri čemu se svaka vrsta potrebe predočava posebnim grafičkim simbolom i
- uokvireni izraz (Boxed Expression, BE) u kojem opisuje se logika odlučivanja prikazana
tablicom odlučivanja ili na drugi formalno strukturiran način (npr. matematičkom
formulom ili izrazom u nekom programskom jeziku) ako se logika odlučivanja ne može
prikazati tablicom odlučivanja.
Ove dvije razine nisu nezavisne, već daju cjelovitu i logički konzistentnu sliku koja se naziva
model odlučivanja samo ako su povezane! Normom za DMN također je određeno kako se te
razine povezuju u cjeloviti model odlučivanja. Možemo dakle zaključiti:
Cjeloviti model odlučivanja je prema normi DMN organiziran na dvije povezane
razine: razina zahtjeva za odlučivanje (R) i razina logike odlučivanja (L), pa ga stoga
možemo smatrati spojenim posebnostima drugog reda RiL-SP2.
2.2.4 Standardizirana notacija
U skladu s načinom dokumentiranja normi kojim se koristi OMG (a isti je primijenjen i kod izrade
norme BPMN 2.0, ali i kod drugih OMG-ovih specifikacija) normom za DMN definirana su dva
oblika dokumentacije, koje ovdje uvjetno možemo nazvati inženjerskom i korisničkom.
Inženjerska dokumentacija definira normu kao metamodel, opisuje sve elemente modela i
njihovu semantiku te određuje gramatička i sintaktička pravila za njihovu ispravnu primjenu.
Ona je namijenjena softverskim inženjerima koji projektiraju i razvijaju standardne alate za
modeliranje odlučivanja ili softverske platforme za izvođenje modela odlučivanja, tako da
rješenja razvijena upotrebom standardnog alata jednog proizvođača budu razumljiva
standardnim alatima iste namjene drugih proizvođača.
Korisnička dokumentacija, ili notacija u užem smislu riječi, koja je namijenjena poslovnim
korisnicima norme za DMN, i to:
− poslovnim tehnolozima (koji unapređuju poslovne procese i sustav odlučivanja) i
drugim poslovnim stručnjacima (koji modeliraju zahtjeve za odlučivanje i logiku
odlučivanja, formuliraju poslovna pravila i održavaju ih),
- menadžerima (koji postavljaju poslovnu politiku i provjeravaju kako je ona provedena
u poslovnim pravilima) te
- programerima i drugim IKT stručnjacima koji će na temelju takve dokumentacije
razvijati softver za potporu odlučivanju ili za automatsko odlučivanje.

24
Korisnička dokumentacija mora omogućiti, svakom sudioniku u organizaciji, izradu
rješenja povezanih s odlučivanjem, u području njegovih kompetencija te ih uklopiti u
cjeloviti poslovni proces i povezati s aktivnostima odlučivanja unutar procesa.
Tako uređena dokumentacija modela odlučivanja, slično kao i dokumentacija za modele
poslovnih procesa, mora omogućiti maksimalnu učinkovitost primjene suvremenih IKT u
vođenju i upravljanju poslovnim procesima, odnosno doprinijeti ne samo smanjivanju već i
uklanjaju razlika između poslovnog i IT svijeta15
.
2.2.5 Neposredno izvođenje modela odlučivanja
Sastavni dio norme za DMN su specifikacije jezika FEEL (Friendly Enough Expression Language).
To je deklarativni računalni jezik, koji će detaljnije biti obrađen u šestom poglavlju ove knjige.
On omogućava izvođenje modela odlučivanja na računalu bez prevođenja logike odlučivanja u
neki od programskih jezika, odnosno bez posredovanja softverskih inženjera radi prevođenja
modela odlučivanja u oblik pogodan računalu za izvođenje poslovnih pravila (eng. Business
Rules Engine, BRE). Na taj način ostvaren je jedan od bitnih ciljeva norme za DMN koji se odnosi
na uklanjanje razlika između poslovnog i IT svijeta.
U prethodnih pet točaka istaknuli smo glavne značajke norme za DMN u sažetom obliku i
objasnili što se primjenom tih načela željelo postići. Smatramo da će ovaj prikaz omogućiti
čitateljima bolje razumijevanje i brže usvajanje pojedinih tema kada se one budu detaljnije
obrađivale u sljedećim poglavljima.
Pored ovih značajki koje ima norma za DMN, treba upozoriti i na ono što nijedna norma (pa ni
ona za DMN) nema, ne obuhvaća i ne treba u njoj niti tražiti:
- Norma za DMN ne zamjenjuje druge metode s područja upravljanja odlučivanjem
8npr. pomoću poslovnih pravila, već normira njihov oblik, semantiku i način primjene
i tako doprinosi njihovoj jedinstvenoj interpretaciji i široj uporabivosti.
- Norma nije metodologija modeliranja i ne jamči da će njezinom dosljednom
primjenom automatski nastati dobar model, već samo formalno korektan i svima
razumljiv model. Zato je posljednje poglavlje ove knjige namijenjeno metodologiji
modeliranja odlučivanja.
- Tekst norme za DMN nije udžbenik za modeliranje, već referentni priručnik za one
koji poznaju područje odlučivanja i znaju modelirati zahtjeve za odlučivanje i logiku
odlučivanja. Iz teksta norme (OMG, 2021), kao i prethodnih verzija, teško bi bilo
naučiti modeliranje odlučivanja, već tome služe knjige poput ove.
15 Ova ideja, sažetu u rečenici „Don't bridge the business – IT divide, - Obliterate it!“, istaknuta je u knjizi
(Smith i Fingar, 2003), a jedna je od glavnih misli-vodilja i u ovoj knjizi.

25
2.3 Odnos modela odlučivanja i modela procesa
Osnovna svrha modela odlučivanja je objasniti smisao, sadržaj i način donošenja poslovnih
odluka svim dionicima u organizaciji koji donose odluke ili ih provode, obavljajući svoje
operativne zadatke u okviru poslovnih procesa za koje su zaduženi. Model odlučivanja kojim se
koristimo u toj komunikaciji oblikovan je primjenom dogovorene, standardizirane i lako
razumljive grafičke i tekstualne notacije po normi DMN 1.3. Tako oblikovan model odlučivanja
je rigorozan, strukturiran i provjerljiv, za razliku od ranijih, nestrukturiranih, neformalnih i često
neusuglašenih notacija koje su nudile pojedinačne softverske kompanije radi lakšeg uvođenja i
upotrebe svojih programskih proizvoda. Sličnih je notacija bilo u prošlosti više (npr. već
spomenuti TDM), ali danas su sve one praktično zamijenjene međunarodno prihvaćenom
normom DMN 1.3, koju je izradila, objavila i kontinuirano je unapređuje međunarodna stručna
udruga OMG (Object Management Group). Kratka povijest razvoja norme nalazi se u točki 2.1,
a sažeti pregled njezinih najvažnijih značajki obuhvaćen je točkom 2.2.
Prema normi DMN 1.3 model odlučivanja oblikuje se primjenom standardiziranih grafičkih
simbola i pravila, pomoću kojih poslovni stručnjaci mogu prikazati donošenje i provedbu odluka
u organizaciji tako detaljno i potpuno da bi softverski inženjeri mogli, bez ikakve dvojbe, razviti
softver za potporu poslovnom procesu i programirati logiku odlučivanja unutar procesa. S druge
pak strane, detaljno dokumentirani model odlučivanja mora poslovnim stručnjacima omogućiti
prilagodbu modela poslovnim zahtjevima te provjeru rezultata odlučivanja bez posredovanja
softverskih inženjera i bez detaljnog poznavanja proceduralnih programskih jezika. Drugim
riječima, model odlučivanja se prema normi može oblikovati tako detaljno da se odlučivanje po
potrebi može automatizirati, odnosno izvesti pomoću računala.
Krajnja namjera norme za modeliranje odlučivanja jeste omogućiti izradu takvih modela
odlučivanja koji se mogu neposredno izvesti na računalu (u normi DMN 1.3 se za takav model
koristi fraza „izvršiti model odlučivanja“ (to execute a decision model). Međutim, ovog trenutka
to nije moguće izvršiti svaki model, s obzirom na ranije razvijene softvere kojima se koriste
različite organizacije. Stoga se postavlja načelno pitanje da li je neki model odlučivanja usklađen
s normom DMN 1.3 ako nije direktno izvediv na računalu (ili nije izvršiv). Norma DMN 1.3 tu
daje praktičan odgovor uvođenjem pojma „razina usklađenosti“ (Conformance Level, kraće CL)
s normom za DMN. Kriteriji za utvrđivanje razine usklađenosti detaljnije su obrazloženi u točki
4.5, a za sada napomenimo samo da je model na prvoj razini usklađenosti (odnosno ima CL1)
ako nije neposredno izvršiv na računalu, ali je njegov dijagram zahtjeva za odlučivanje grafički
izgrađen pomoću simbola i u skladu sa semantikom norme, a logika odlučivanja doslovno
opisana pomoću uokvirenih izraza (koji su detaljno obrađeni u točki 4.1).
Model odlučivanja, razvijen prema normi DMN 1.3, može se integrirati s poslovnim procesom
(što je obrađeno u poglavlju 8). To znači da se model odlučivanja istovremeno razmatra kao

26
poslovni proces gdje se odlučuje i kao skup pravila kako se odlučuje. Dakle, model odlučivanja
prema DMN-u se konceptualno temelji na dvije važne postavke:
a) Svako se odlučivanje izvodi na poziv poslovnog procesa, u nekom od njegovih radnih
koraka, nakon što su u prethodnim koracima osigurani preduvjeti za odlučivanje.
Rezultatom odlučivanja određen je izlazni slijedni tok iza neke skretnice u istom
procesu. Odlučivanje izvan procesa nema smisla, isto kao što bi rezultat odlučivanja
bez daljnje upotrebe u procesu bio beskoristan. Slijed koraka u procesu modelira se
po BPMN-u, a način odlučivanja po DMN-u. Zbog toga su norma BPMN 2.0 za
modeliranje procesa i norma DMN 1.3 za modeliranje odlučivanja međusobno
kompatibilne, a norma za DMN se pojavljuje kao logični i vremenski nastavak norme
za BPMN (vidjeti sliku 2-1).
b) Odlučivanje je potpuno drugačiji postupak od izvođenja radnji u poslovnom procesu te
se tijekom modeliranja može uvjetno promatrati kao da se dešava izvan procesa. Poziv
za isti postupak odlučivanja može doći iz različitih procesa pa se može reći da ispravno
modelirano odlučivanje daje višestruko uporabiv model. Logika odlučivanja iskazuje se
poslovnim pravilima, tablicama odlučivanja, matematičkim funkcijama ili programskim
i logičkim izrazima, a primjenjuje se za donošenje pojedinačnih odluka. Složeno
odlučivanje može se rastaviti na više povezanih jednostavnijih odluka.
Veza između ova dva različita aspekta odlučivanja (dakle između dviju različitih vrsta
međusobno povezanih modela, izrađenih prema dvije kompatibilne norme – BPMN i DMN,
ostvaruje se u DMN-u kroz dijagram zahtjeva za odlučivanje, kraće DRD (od engleskog naziva
Decision Requirements Diagram). DRD je normom definiran kao svojevrsni most između modela
poslovnog procesa i logike odlučivanja, jer:
• model poslovnog procesa opisuje radne korake u kojima se o nečemu odlučuje, definira
odluke koje treba donijeti i koristi se rezultatima odlučivanja,
• DRD opisuje odluke koje treba donijeti i definira što je potrebno za odlučivanje (ulazni
podatci), postavlja parametre potrebne za odlučivanje i (kod složene odluke) utvrđuje
odnose među pojedinačnim odlukama, a
• logika odlučivanja opisuje kako se odlučuje te postavlja detalje potrebne za validaciju
i/ili automatizaciju odlučivanja.
Zajedno promatrano, dijagram zahtjeva za odlučivanje i logika odlučivanja daju cjelovit model
odlučivanja (Decision Model, kraće DM ) koji nadopunjuje model poslovnog procesa i detaljno
objašnjava način donošenja odluka i njihove primjene u radnim koracima poslovnog procesa.
Odnosi između ta tri aspekta modela odlučivanja objašnjeni su pomoću primjera na slici 2-3.
Slika prikazuje način rješavanja zahtjeva za korištenje zamišljene povlastice koja se odnosi na
eventualni besplatni pristup fizičke osobe nekoj javnoj usluzi (npr. u javnom prometu, pri kupnji
ulaznice za javnu kulturnu ustanovu ili slično) u nekoj državi članici EU. Radi jednostavnosti u

27
ovom se primjeru ne bavimo stupnjevanjem povlastice (različiti postotci povlastice) već
smatramo da je javna usluga potpuno besplatna (ako tražitelj ima pravo na povlasticu) ili je
treba platiti u cijelosti (ako tražitelj nema to pravo). Pravo na povlasticu zavisi o kombinaciji
sljedećih uvjeta: ima li tražitelj državljanstvo neke od država članica EU, je li zaposlen i koje je
životne dobi.
Slika 2-3: Model odlučivanja u kontekstu poslovnog procesa
Lijevi dio slike 2-3 je model poslovnog procesa, koji je ovdje nazvan RJEŠAVANJE ZAHTJEVA ZA
POVLASTICU). On je izrađen u skladu s normom BPMN 2.0 te pokazuje kako nadležni službenik
rješava zahtjev za odobravanjem povlastice. Aktivnost unutar koje se donosi odluka o traženoj
povlastici nazvana je DONIJETI ODLUKU i nosi oznaku da je treba izvesti prema nekim poslovnim
pravilima kojima je definirana poslovna politika odobravanja povlastice.
Desni dio slike je model odlučivanja, koji prikazuje način odlučivanja o traženoj povlastici. On
ima dvije razine: zahtjev za odlučivanje (R - gornji dio desne slike) gdje se navodi što je potrebno
za odlučivanje te logika odlučivanja (L - donji dio desne slike) na kojoj se objašnjava kako se o
povlastici odlučuje. Model odlučivanja je izrađen prema normi DMN 1.3 i sadrži sve osnovne
simbole (elemente ili konstrukte) njezine notacije:
• odlučivanje (eng. Decision) označeno simbolom pravokutnika,

28
• stručno ili poslovno znanje (eng. Business Knowledge) potrebno za odlučivanje, čiji je
simbol pravokutnik s odrezanim nasuprotnim uglovima,
• ulazni podatci (eng. Input Data) temeljem kojih se o nečemu odlučuje, a čiji simbol je
pravokutnik s polukružnim bočnim stranama,
• izvor znanja (eng. Knowledge Source) i činjenica potrebnih za zaključivanje, sa
simbolom u obliku stranice dokumenta,
• zahtjev za informacijom (eng. Information Requirement) prikazan punom strelicom,
• zahtjev za znanjem (eng. Knowledge Requirement) prikazan točkastom strelicom
• zahtjev za potvrdom autoriteta (eng. Authority Requirement) prikazan isprekidanom
crtom s točkom na jednom kraju,
• pridruživanje (eng. Association) označeno točkastom crtom i
• napomena (eng. Annotation) kao tekst unutar otvorene uglate zagrade.
Semantika ovih simbola i način njihove uporabe detaljno se obrađuju u sljedećim poglavljima.
Logika odlučivanja je sadržana u tablici odlučivanja koja je na slici 2-3 obuhvaćena elipsom
(točkasto iscrtane elipse nisu simboli DMN-a već služe za bolje objašnjenje sadržaja slike). Bez
detaljnih znanja o konstrukciji tablice odlučivanja (što je obrađeno u poglavlju 5) može se vidjeti
da pravo na povlasticu imaju nezaposleni građani EU-a mlađi od 18 godina, ali i osobe s nekim
drugim kombinacijama ulaznih kriterija16.
Na slici 2-3 valja uočiti nekoliko činjenica, važnih za razumijevanje konteksta unutar kojeg se
modeliraju rješenja realnih problema primjenom normi BPMN i DMN:
a) Primjenom norme BPMN stvara se cjeloviti model poslovnog procesa (MPP) unutar
kojeg postoje radni koraci koji se odnose na poslovno odlučivanje, a primjenom
norme za DMN gradi se model odlučivanja (DM) koji opisuje što je potrebno za
odlučivanje i kakva je logika zaključivanja u tim koracima.
b) Model odlučivanja ne zavisi o modelu poslovnog procesa te se može oblikovati i
koristiti samostalno. Međutim, nekom radnom koraku iz MPP-a može se pridružiti
odgovarajući DM. To je na ovoj slici prikazano simbolom pridruživanja (točkasta crta),
ali u cjelovitom modelu odlučivanja to se rješava dozivom (što je obrađeno u točki
4.2). Aktivnost MPP-a, kojoj se pridružuje DM, najčešće se u BPMN-u označava kao
poslovno pravilo (business rule), ali može biti i korisnička (user task) ako se radi o
odlukama čovjeka ili kao naputak (script task), ako je odlučivanje opisano FEEL-om.
c) Isti se DM, definiran kao servis odlučivanja, može dozvati iz različitih modela
procesa. Naravno, odgovarajuća aktivnost u pozivajućem BPM-u označava se tada
kao servisna (service task).
16 Ta je tablica potpuna, jer sadrži sve kombinacije ulaznih podataka, ali je redundantna. Kako treba rješavati
redundantnost pokazano je u točki 5.4.2.

Odlučivanje u poslovnim procesima - modeliranje odlučivanja, norma DMN 1.3, odnos poslovnih procesa i odluka, automatizacija odlučivanja i priprema za AI, primjeri

Odlučivanje u poslovnim procesima - modeliranje odlučivanja, norma DMN 1.3, odnos poslovnih procesa i odluka, automatizacija odlučivanja i priprema za AI, primjeri

Recommended

Recommended

More Related Content

More from Slaven Brumec

More from Slaven Brumec (10)

Odlučivanje u poslovnim procesima - modeliranje odlučivanja, norma DMN 1.3, odnos poslovnih procesa i odluka, automatizacija odlučivanja i priprema za AI, primjeri